PREKO GRANE

granica

„Preko grane“ je priča o nevjerovatnom prelasku gruzijsko – turske granice. Priča ima sve potrebne sastojke: u glavnoj ulozi ekipu švercerki, dramatičan zaplet i srećan kraj. Poslastica za sve ljubitelje graničnih prelaza i filma «Lost in translation»

 Trebalo je biti jednostavno. Prebaciti se iz Batumija, gruzijskog pograničnog gradića na Crnom moru do Rize, turske prestonice čaja. Kombija, rekli su mi, koji saobraćaju na ovoj relaciji, ima svako malo. Potrebno je samo izaći na glavnu i najprometniju ulicu u gradu i zaustavi jedan.

I stvarno, nakon nekih pola sata čekanja staje jedan kombi. «Rize?», pitam vozača i on mi pokazuje rukom da uskačem. Nakon tri sekunde shvatim da je kombi već pun i da nema mjesta ni za mene, a kamoli za moj prtljag. Nema veze*. Dodaju mi plastičnu stoličicu i sjednem na sred prolaza, a torbu u krilo. To su neka dva-tri sata putovanja. Nekako će se pregurati i tako.

Krećemo. Ispod oka odmjeravam saputnike. Ili da se ispravim – saputnice. Kombi je pun žena koje su u punoj akciji prepakivanja šteki i šteki cigareta. Nakon samo nekoliko minuta putovanja žena u majici sa natpisom I have a dream my friend, u potpisu – Mickey Mouse – me lupka po ramenu: «Do you speak english?». Meni baš drago što neko zna engleski da konačno mogu progovoriti koju riječ, pa sa osmijehom od uha do uha, potvrdno klimam glavom. Govori mi nešto ispod glasa. Molim? Šta? Aha, hoće da im prenesem koju šteku. Samo su tri dozvoljene po osobi, a one imaju najmanje stotri.

Pred samom granicom, vozač se zaustavlja na benzinskoj pumpi. Kombi se malo zaljulja. Lijevim točkovima se penjemo na nekakvu paletu koja je tu izgleda namjerno postavljena. I tako, lagano nakrivljeni na desnu stranu, čekamo da vozač natoči gorivo. «Šta se dešava?», pitam moju Mickey Mouse saputnicu. Ona me blijedo gleda. Kako šta je? Pa točimo gorivo. Najnormalnija stvar. Nešto kasnije mi je jedan kolega objasnio da je to način da se u rezervoar natoči koja litra više. Gorivo je u Gruziji smješno jeftino i može se po dobroj cijeni preprodati u Turskoj.

I konačno – granica. Svako uzima svoj prtljag i pravac pasoška kontrola. Vozač mi objašnjava na ruskom** da se granica prelazi pješke i da će nas on čekati sa druge strane – u Turskoj.

Na izlazu iz Gruzije pravi krkljanac. Ljudi uopšte ne stoje u redu, već su se svi nagurali ispred šaltera za pasošku kontrolu i krvnički se guraju i viču. Moje švercerke mi nešto dobacuju. Ne razumijem ništa, ali ih pratim u stopu. I pošteno se laktam.***. Uz ciku i poviku, a vjerovatno i psovke onih koji su ostali pregaženih nogu, stignem nekako i ja do šaltera. Čim mi službenik udari pečat u pasoš trk kroz «no mans land» do turskog graničkog prelaza.

Do turskog graničkog prelaza? Oprostite, htjela sam reći do Duty Free Shop-a. Kompletan sastav kombija je prvo pošteno zaglavi u prodavnici, pustošeći rafe sa vodkom.

Nakon uspješnog prelaska u Tursku****, tokom ponovnog prepakiravanja, najednom izbija opasna svađa između žene koja u kosi ima šnalu iz doba SSSR-a i njene radne kolegice. Njih dvije vrište jedna na drugu, a druge im nešto dobacuju. Mašu štekama cigareta i bocama. I vozač nešto viče, a onda pusti muziku do daske. Neki gruzijski Zdravko Čolić. Trešti muzika i svi se deru iz petnih žila i u isti glas. Počinje mi se lagano vrtjeti u glavi. I taman kad mislim da ću puknuti i tražiti da me ostave na sred nedođije – preokret. Žene se zagrliše. Svi su srećni. Neko je iz torbe izvukao mandarine i kesicu bombona. Nutkaju me. Smijemo se. Moj put se završava u Rize, a one nastavlaju dalje, na pijacu u Trabzon.

Srećan vam put i dobar pazarni dan!

_____________________

* Ništa nas ne smije iznenaditi

** Ne, ja uopšte ne znam ruski, ali koga to još interesuje

*** Nismo li mi prvaci u ovoj disciplini?

**** Uspjele smo sve prenijeti! Ništa nam nisu zaplijenili!

2 3

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2015/01/preko-grane/
Twitter