KNJIŽARA: SHAKESPEARE&Co

2

Nezavisne, male knjižare koje imaju ono nešto, postale su rijetke kao kakva ugrožena vrsta. Kako se uopšte boriti sa lancima prodavnica (ne mogu ih nazvati knjižarama) u kojima se knjige prodaju kao bilo koja druga roba ili parirati internet divovima poput Amazona? Šta vrijedi što one obično imaju priču koja je roman za sebe. Tržište melje sve, pa i ovakva mjesta. Tekst pred vama je prvi u nizu onih u kojima vas planiram odvesti na put ovih hramova pisane riječi. Putovanje počinjemo u Parizu, u knjižari Shakespeare and Company.

U samoj blizini katedrale Notre Dame, ispred koje turisti stoje u kružocima oko svog vodiča kao centra svijeta i na dva koraka od Latinske četvrti i njene kobojagi autentične pariske atmosfere, u zgradi koja datira iz 17. vijeka smještena je knjižara Shakespeare and Co. Ispred žuto-zelene fasade, ukrašene lampionima pod budnim okom, a koga drugoga do Shakespearea, izložene su polovne knjige. Lik sa ogromnim ruksakom koji je upravo stigao, ko zna, možda čak i iz rodnog Ohaja i koji se fura da će upravo on postati budući Hemingway, fotografiše se ispred knjižare. I da je samo on tu, već se ispred ulaza uhvatio red ljudi. Što bi se ono kod nas reklo, kao da se nešto džaba dijeli.

Sama knjižara nije velika, ali od poda do plafona su police sa knjigama. Autori su podijeljeni po kategorijama: Lost generation, Beat generation… Jesam li vam već rekla da je Shakespeare and Co, knjižara sa knjigama na engleskom jeziku? Ali nisu tu zastupljeni samo engleski i američki pisci. Tako na primjer, na najvišoj polici u knjižari, u prevodu na engleski jezik možete naći i Kiša, ali i Jergovića.

Na spratu, uz klimave drvene stepenice koje lagano škripe pod nogama, nalazi se klavir. Ako ste muzikalni, slobodno možete zasvirati, ako ne, tu je i mala čitaonica gdje se možete zavaliti u udobnoj, mada malo razdrndanoj fotelji i čitati. Jedino, budite ljubazni i knjigu vratite na mjesto odakle ste je i uzeli.

Ovu knjižaru volio je i Hemingway dok je 20-ih godina prošlog vijeka živio u Parizu. Ali i pisci poput Fitzgeralda i Joycea čijeg je Uliksa prvi put objavila upravo tadašnja vlasnica knjižare Sylvia Beach. Ona je knjižaru zatvorila tokom okupacije Pariza i nikad je više nije ni otvorila.

1

Knjižaru je na današnjoj adresi 37 Rue de la Bûcherie otvorio 1951. godine drugi Amerikanac – George Whitman. Za Withmana kažu da je bio anarhista koji je imao posebnu viziju vođenja poslova. Na primjer, dopuštao je mladim ljudima, piscima u nastajanju i onima koji su to samo sanjali, da prespavaju u samoj knjižari. Zauzvrat, trebali su raditi nekoliko sati dnevno u knjižari, ali i provesti neko vrijeme čitajući i pišući. Isto tako, često bi jednostavno prepustio knjižaru nekom potpunom strancu, a on otišao čitati. Neki od tih stranaca su bili dobronamjerni, a drugi nešto manje, pa se nerijetko dešavalo da nestane novca iz kase ili neka knjiga.

Withman je umro prije par godina u 98 godini života, a kormilo je preuzela njegova 33-godišnja kćerka Sylvia Withman koja je u značajnoj mjeri osavremenila knjižaru. Uvela je prvo telefon, a onda i kompjuter i terminal za plaćanje kreditnom karticom. Ali ne samo to. Organizuje književene festivale, javno čitanje knjiga, a ustanovila je i nagradu od 10 hiljada eura za mlade pisce.

I ne zaboravite, ako ne možete dohvatiti neku knjigu sa police, nemojte se samoinicijativno pentrati po merdevinama. Zamolite prodavača da vam je dohvati. I fotografisanje u samoj knjižari je zabranjeno. To što u stilu tajnog agenta 007 vrtite po telefonu, nikoga neće zavarati.

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2015/06/knjizara-shakespeareco/
Twitter