(PATNJE) PRIČE IZ AVIONA

avion

Aerodrom CDG u Parizu. Bočica vina od 18,7 cl košta 6,5 eura. Jedno jadno parče pice – 8 eura. Od te sam love mogla komotno živjeti 5 dana. Ali ko sad razmišlja o lovi. Ukrcavanje na let Pariz – Zagreb počinje za pola sata. A umrijeti na prazan stomak nikako ne valja.

Svi putnici se još nisu ni ukrcali u avion, a ja sam se već vezala, pomolila svemogućem univerzumu i sto puta prigovorila samoj sebi što nisam na put krenula busom (a kako izgleda kad putujem 24 sata busom možete pročitati ovdje). Pilot se predstavio i poželio nam ugodan i srećan put. Šta ima da želi, valjda treba da nam taj srećan i ugodan put obezbijedi! Nema ni dva mjeseca, srušio se avion Germanwingsa. Kažem sebi, hajde valjda ovaj pilot kad ide u toalet podmetne papuču da se vrata kabine ne zatvore.

Stjuardesa objašnjava kako se zakopčava, otkopčava pojas i gdje su izlazi u slučaju opasnosti. Čula sam to već hiljadu puta ali opet pomno pratim svaku riječ. Avion kreće rulati po pisti, ubzava. Ja žmirim. Pokušavam misliti na ljude koji su mi dragi (želim da mi posljednje misli budu srećne). Držim se čvrsto za rukohvate. Dlanovi su mi sasvim mokri. Kineskinja, na sjedištu pored mene, kreće hrkati. Koju li je ona veselicu drmnula, voljela bih znati.

Avion se lagano penje. Ništa strašno. Otvorila sam oči. Gledam kroz prozor, upravo nadlijećemo Pariz. Letjeti je prava fora. Dolazi stjuardesa. Kafu? Kakvu kafu! Imate li crnog vina? Osjećam da me je vino uzelo u vojsku. Zašto se ja uopšte bojim letenja?

Prvi put sam letjela prije nekih 14-15 godina za Prag. Avion je ličio na igračku i neki putnici su sjedili «naopako» kao u gradskom autobusu. Bilo je to taman koji mjesec nakon 11. septembra i strah od letenja mi se već pošteno uvukao u kosti. A kasnije, sve one epizode o avionskim nesrećema na National Geographicu samo su pogoršale stvar. Iskreno, ni jedno moje putovanje avionom nije bilo naročito traumatično. Možda samo ono kada smo na putu za Havanu u jednom momentu propali kao na rolerkosteru i svi su vrištali pa su nam pustili neku umirujuću muziku zbog koje me i dan danas hvata jeza kada je čujem… Osim te pojedinost, ništa drugo ne opravdava moj strah.

Kineskinja i dalje spava. Zabacila je glavu i zinula koliko može. Smješna je. Tražim telefon da je uslikam. Avion se kreće tresti. Pilot javlja prelijećemo zonu sa jakim turbulencijama. Vežite se. Nema problema, ja se nisam ni odvezivala.

Avion poskače kao da idemo makadamom. Kineskinja se probudila i ispušta čudne zvukove. Izgleda da ju je strah. Ja se smijem. Ona me gleda sa užasom u očima. Vino me stvarno, ali stvaaaaarno uzelo u vojsku. Ovo će biti sjajan tekst za moj blog, mislim, i tražim olovku i komadić papira kako bih pribilježilja misli i osjećanja.

Aviončić se smirio. Ostatak leta je prlično dosadan. Kineskinja je opet zaspala. Pilot kaže da slijećemo i želim nam ugodan ostatak dana. A da prije želja i pozdrava, prvo prizemljiš avion?

P.S. U oktobru se spremam za put do Japana. Koliko bi dugo trajao put do Tokija kopnenim putem?

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2015/06/price-iz-aviona/
Twitter