ODA VRBASU

vrbas

Vrijeme dešavanja: par mjeseci poslije Černobila. Mjesto dešavanja: na rijeci Vrbas. Neko vrijeme sam samo stajala u plićaku. Mama me prvo ohrabrivala, a onda joj je dosadilo pa me je gurnula u brzak. Zaustavila sam se par metara dalje i još ne shvatajući šta se upravo desilo vidjela sam je kako radosno dovikuje ostatku familije: “Proplivalo nam dijete!”. Tako sam naučila plivati. Imala sam pet godina.

Takvo neodgovorno roditeljsko ponašanje može opravdati samo činjenca da je mama rođena i odrasla u kući na samoj obali Vrbasa, u blizini Venecija mosta, i da je sa pet godina već imala ozbiljan plivački staž. Cijeli život porodice se odvijao oko rijeke. Ujak Goran je tako 60-ih godina često donosio medalje sa raznih takmičenja kajakaša na divljim vodama.

Moji su svake godine, obavezno, išli deset dana na more u Tučepe, ali ostatak ljeta provodilo se uglavnom na Vrbasu. Tako ja, ujutro odem na plažu pored rijeke sa društvom iz zgrade i vratim se naveče. Kupamo se, čitamo lektiru, kartamo (uglavnom igramo žandara) i ručamo ono što ponesemo od kuće – sendvič, krastavac i paradajz. Mada, bilo je i onih kojima su mame i bake donosile na plažu tanjir nekog variva – punjene paprike ili grašak – valjda da im se od suhe hrane ne zapetljaju crijeva. Kakav blam!

Jedne godine za vrijeme rata (aj, počela sam koristiti rečenice «za vrijeme rata») zbog skraćenih zimskih časova školska godina je krenula u avgustu. Nastavnca fizičkog nas je tako umjesto u fiskulturnu salu odvela na kupanje. Moraš biti dobro lud da tridesetoro djece na sopstvenu odgovornost odvedeš na kupanje na rijeku, ali takva su valjda bila vremena. Svi smo se manje-više u jednom komadu vratili na nastavu.

Malo se pokvasiš iza vrata, čisto da te od hladne vode ne presječe (ili još gore da dobiješ kakav facijalni grč pa ti se okrene lice što je najveći strah našeg čovjeka) i uskočiš u vodu. Prvih pola sata ti otpadaju bubrezi, ali onda, kada ti usta sasvim poplave, voda postane kao mlijeko. Spuštaš se niz rijeku na traktorskoj gumi ili dušeku kupljenom na moru od nekih Čeha, pa poskakuješ jer ti asfalt prži stopala dok trčiš nazad ka početnoj tački spusta.

Danas, pored Vrbasa uglavnom volim sjeditii i ispijati kafice. Ili, eventualno, otići na rafting u punoj ratnoj  opremni: kaciga + ronilačko odijelo. Šta ću, nešto smo postali pretjerano osjetljivi na hladnoću, toplotu i druge klimatske momente.

Mada, samo probajte reći mojoj mami da je zaradila reumu zbog Vrbasa i ledene vode!

 

Video: Dalibor Samac

Požrtvovani asistent: Slađana Perković

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2015/07/oda-vrbasu/
Twitter