ROAD TRIPOVANJE PO BIH (2/2)

1

Prošle sedmice smo vam ispričali kako smo na Blidinju ostali bez doručka, a u drugom nastavku road tripovanja kroz BiH ćete saznati ko je ipak doručkovao, kako pronaći smještaj u Trebinju, zašto smo umrli od straha u Foči i kako smo preživjeli put za Kalinovik.

Ovo je drugi i posljednji tekst o našem mini putovanju kroz BiH.

Blidinje – Čapljina – Trebinje – Tjentište – Foča – Kalinovik – Doboj – Banja Luka

Ko je doručkovao, a ko nije

Na Blidinju nismo doručkovali. Zato jesu policajci kojima smo dali 15 maraka da nam ne pišu kaznu za prekoračenje brzine. Tražili su 20, ali nismo imali sitno. Dan je počeo i više nego «zanimljivo». Prilično smo odlučni u namjeri da više nigdje i nikad ne putujemo.

Sreća pa u Čapljini znamo za odličnu adresu za eliminaciju negativne energije – rasadnik biljaka. I to ne bilo kakav, nego rasadnik kakvog još nismo vidjeli u BiH (i šire, što bi se reklo). Kupimo drvo japanske jabuke (jabuke, a ne japanske trešnje, iako su nas na pijaci u Banjaluci uvjeravali da je to jedno te isto), ubacimo je na zadnje sjedište i okrenemo put Trebinja.

Kako mislite, nema mjesta?!

2

Pronalazak smještaja u Trebinju se ispostavilo kao prava mission impossible. Ok, vikend je, ljeto je, ali da nigdje nema ni jedne jedine sobe! Gdje smo mi ovo! U Tučepima?!

Na kraju, nakon nekoliko neuspješnih Airbnb upita, nađemo smještaj u hotelu Leotar (cijena je, pretpostavljate, prilično paprena). Kada smo u tom hotelu odsjeli prvi put 2003. godine, mislim da smo bili jedini gosti. Hotel je sad neprepoznatljiv. Renoviran je (samo nemojte gledati baš detalje, npr. loše urađena vrata na tuš kabini zbog koje poplavite cijelo kupatilo prlikom tuširanja ili TV koji jedva nekako hvata samo jedan program i to RTRS) i krcat turistima. U isto vrijeme kad i mi stigla su tri autobusa puna putnika namjernika iz Kragujevca (ili bi Kraljeva) koji su se nakon polučasovne piske i vriske ko će s kim biti u sobi (u pitanju su odrasli ljudi) konačno smirili (ne računam onih par glasnih «Ej u kojoj si ti sobi?», «Jesu sve naši na ovom spratu?» i sl.)

Za doručkom (da, konačno smo dobili doručak!) slika nimalo nalik onoj koju smo zapamtili iz 2003. godine. Nema mini marmeladica, meda u kesicama i debelo rezanih šnita bijelog hljeba. Umjesto toga – švedski sto na kome nema čega nema. Jedina stvar koja se nije promijenila – osoblje. Scena: Dva gosta hotela se obraćaju na engleskom radnici u restoranu. Pitaju mogu li dobiti još kafe. Pokazuju rukom na prazan bokal u kome je inače kafa. «Moment», kaže im žena i dovikuje onima u kuhinji: «Stranci hoće još kafe!».

Ko se boji mraka još?

U Trebinju se lomimo neko vrijeme. Da batalimo sve što smo planirali i odemo na more. Do Dubrovnika? Ne, preskupo je. Kotor? Ma tamo je sad užasna gužva. Neum? Ne, ne. Otkako smo se tamo prije par godina počastili prstacima (tek smo kasnije vidjeli da je to inače zabranjena i zaštićena vrsta. Dobro, zabranjena svuda osim u BiH) na sam pomen Neuma osjećamo se loše kao da smo pojeli bebu pandu.

3

I šta ćemo, kuda ćemo – pravac Gacko! Tu napravimo fotku, dvije murala generala Mladića na zidu jedne stambene zgrade i koju pejzaža grada sve sa dimnjakom termoeletrane. Bileća. Mali odmor pored svježe podignutog Ravnogorskog parka. Preko prevoja Čemerno – gdje nas umalo pokupi kamion koji je malo, samo malo brže ušao u krivinu – idemo do Tjentišta. Provjeravamo u kom stanju nam je kondicija penjanjem do Spomenika. I za kraj dana – Foča.

Našli smo jeftini smještaj u jednom pansionu (nakon Trebinja budžet nam je prilično osiromašio). Uredna i čista soba sa pogledom na Drinu. Toalet je zajednički, ali kako smo mi jedini gosti, imamo cijeli sprat kuće samo za sebe. Sve je savršeno do trenutka kada nestane struje. Prvo ležimo u mraku i čekamo, a onda začujemo kako parket škripi pod nečijim teškim koracima. Neko nam je zakucao snažno na vrata. «Je l’ vas strah?», kaže glas iza vrata. Meni prva pomisao da skočim kroz prozor i spašavam se kako znam i umijem.

«’Oćete svijeću», ponovo se javlja glas iza vrata. Tad se sjetim da je to čovjek koji radi u pansionu. Sve je ok. Mogu spremiti čakiju nazad ispod jastuka.

Prijeko preče, okolo kraće

4

U prodavnici pored puta, pitamo čovjeka da li je stari put za Kalinovik prohodan? Da li možemo proći našim automobilom? Čovjek potvrdno klima glavom «Ma možete, nema problema». Naravno, kod nas nikad nema problema. Samo što to nema problema izgleda kao uski makadamski put koji se penje u šumu iz koje izvlače balvane, pa je na nekim dijelovima sasvim izrovan i gotovo neprohodan. Ako slomimo osovinu na autu, kako nazvati našu rent-a-car kompaniju i objasniti gdje smo? Negdje u sred neke zveke? U susret nam dolazi džip Šumskog gazdinstva. Pitamo da li je put dalje prohodan? «Naravno da jeste, samo nastavite ravno, nema problema», kaže nam vozač za volanom džipa, a onda još upita: «Izvinite što ću vas pitati ali kuda vi uopšte idete?». «Idemo za Kalinovik». «Pa što ovuda?» «Hoćemo da vidimo predjele», saopštava mu D. Čovjek se počine smijati. Ovo je sigurno prvi put da tu vidi turiste. Lude turiste. Nakon pola sata vožnje kao po jajima i stresa hoćemo li izvesti auto u jednom komadu, konačno se dočepamo asfalta.

Nemoguće prašnjavog auta stižemo u Kalinovik. Sjednemo direktno na terasu hotela Moskva. Više od bilo čega, treba nam piće da dođemo sebi nakon rodeo vožnje.

Pitamo konobara šta ima posjetiti u Kalinoviku. On ne razumije pitanje. «Kako mislite posjetiti?». «Ima li Turistički zavod?» «Kakav zavod? Turistički?! A to nemamo, ali možete se obratiti u Opštinu».

Ostali gosti na terasi su muškarci koji piju pivo. Iako su se maloprije kroz smijeh glasno nadvikivali na koga je red da časti, sad svi ćute i prate našu konverzaciju sa konobarom. Ćutke nas prate pogledom sve dok odlazimo na parking do našeg užasno prljavog automobila i odlazimo. Mogu se kladiti da smo bili tema razgovora tog dana. Kalinovik kako god okrene dođe mjesto u koga nikako nećeš slučajno zabasati. Tu baš moraš namjenski doći.

U Opštini saznajemo da je na nekih 15-20 kilimetara od centra grada, pored Neretve ima neki mali restorančić u kome možemo probati rijetku vrstu pastrmke i da nam je to vjerovatno posljednja prilika. Što? Kako? Zašto? Tu na Neretvi, kod mjesta Ulog grade hidrocentralu, pa se možemo pozdraviti od pastrmki.

«Kakav je put?» «Dobar je. Možete proći, nema problema».

Nakon pređenih 10 kilometara nema problema put je postao prilično loš. Ili nam se to samo učinilo, istraumirani prethodnim iskustvom.

Pravi polukrug i vozi nazad. Valja iz Kalinovika još dosta putovati do Banje Luke. I šta je sa onim auto-putom od Sarajeva? Jesu li ga već jednom završili?

5

P.S. Stablo japanske jabuke je preživjelo put, makadam i paklenu vrućinu

 

 

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2015/08/road-tripovanje-po-bih-22/
Twitter