JEDNA FOTKA – JEDNA PRIČA

1

Fotografija ova dva dječaka čekala je gotovo četiri godine da bude objavljena. Nastala je u Centru za azil u Banji Koviljači, gradiću u Srbiji, na samoj granici sa BiH, inače poznatom po termalnim izvorima. Centar, osnovan za vrijeme bivše Jugoslavije, do pada Berlinskog zida uglavnom je služio kao prihvatilište za izbjeglice iz Istočnog bloka – Rumune, Čehoslovake… Stranci u Banji Koviljači, dakle, nisu bili nikakva nepoznanica. Međutim, krajem 2011. godine situacija je postala prilično eksplozivna.

Smještajni kapacitet u Centru nije bio dovoljan da primi sve azilanate koji su se u tom momentu zatekli u gradu. Čekajući da se oslobodi mjesto, neki su iznajmljivali sobičke, drugi, sa manje novca, su jednostavno spavali u parku. Mještani su krenuli u kampanju protiv azilantata. Zamjerali su im da izazivaju nerede, da krše javni red i mir, da su opasni (bilo je i onih koju su prijetili da će prestati slati djecu u školu koja se nalazi u blizini Centra), bolesni, pa čak i da uzrokuju pad vrijednosti nekretnina, te da je posjeta banjskom kompleksu opala za 20 posto.

Taman u tom periodu stigla sam u Banju Koviljaču sa ekipom iz Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila iz Beograda. U Centru za azil zatekla sam uglavnom porodice sa djecom, trudnice i one koji zbog bolesti ili nedostatka novca nisu mogli odmah nastaviti putovanje.

Djeca iz Centra nisu pohađala školu. Uslov za školovanje u lokalnim školama je poznavanje srpskoj jezika, a u tom momentu država nije imala novca (volje) da im organizuje časove. Tako su djeca uglavnom provodila dane zujeći po Centru. Uostalom kao i odrasli. Nisu imali šta naročito raditi. Centar se brinuo za sve, od priprema obroka do pranja veša.

Ako se ne varam, jedina razonoda su im bile radionice koje je za njih gotovo svake sedmice organizovala već pomenuta ekipa iz Beograda. Tog kišovitog ponedjeljka, kada sam im došla u posjetu, prisustvovala sam jednoj radionici na kojoj su djecu, pomoću rekvizita u vidu plastične vilice, učili kako se pravilno peru zubi. Nakon demonstracije kružnih pokreta četkicom za zube, sve i jedno dijete je htjelo pokazati da je dobro usvojilo tek naučenu lekciju, pa je vilica krenula kružiti iz jedne u drugu ruku. Ali prava zabava je počela tek nakon toga, kada je na red došlo crtanje. I, naravno, kada sam izvukla fotoaparat.

Od tog dana ostala mi je hrpa fotografija djece koja se krevelje u objektiv, poziraju, smiju, plješću, zabavljaju se… Ali nekako u svoj toj gužvi uspjela sam zabilježiti i ovo lice dječaka na kome se može pročitati tuga ili možda samo dosada. Ne bih vam tačno znala reći.

Ne sjećam se odakle su bili ovi dječaci. Nadam se jedino da su konačno našli svoj dom. Gdje god to bilo.

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2015/09/jedna-fotka-jedna-prica/
Twitter