VOZIKANJE PO DOMAĆIM PRUGAMA

1 Nije potrebno imati brdo love, ni preći pola svijeta da biste putovali, vidjeli nešto novo. Koliko samo oko vas ima neistraženih cesta i živopisnih osoba za upoznati. Za avanturu je nekad potrebno imati malo mašte, viška slobodnog vremena i bar mrvu radoznalosti.

Ovo je upravo priča o jednom takvom, jednodnevnom, lokalnom putovanju i to razdrndanim vozom kakvih više nećete vidjeti u Evropi (osim, možda, u nekom muzeju). O vozikanju na relaciji Banja Luka – Novi Grad ili Bosanski Novi, kako vam drago. Uostalom, destinacija u cijeloj priči i nije bitna. Sva poenta je u samom putovanju.

2 3 Našli smo prazan kupe u kome se tapacirug na sjedištima osjećao na znoj i staro, a prozor odbijao da se otvori, i smjestili se. Voz (lokomotiva i dva vagona) je krenuo na vrijeme. A onda smo stali. Otpravnik je vikao. Pokušavali smo shvatiti šta se dešava. Onda ugledamo ženu i čovjeka sa djetetom u naručju kako trče. Nakon što su se i zakašnjeli putnici ukrcali – krećemo. Ponovo.

Stajemo, malo-malo, na stanicama koje su se zaustavile u vremenu. U međuvremenu defiluju pejzaži, kuće, kolone automobila iza spušenih rampa, napušteni vagoni na slijepim kolosijecima.

Kad stignemo u Prijedor, kondukter ide od kupea do kupea i viče: «Prijedor, idemo Prijedor». Kakav razglas, kakvi bakaraći. Kad dođe do našeg kupea zastane i proviri unutra. Uhvatio me kako fotografišem kroz prozor.

-  Novinarka?

-  Ne… (nisam uspjela završiti rečenicu)

-  Jesi, jesi. Vidio sam te maloprije kako nešto zapisuješ, a sad i fotografišeš.

Još da me vidio i kako čitam…

Novinar ili špijun. Ne mogu zamjeriti čovjeku, nekada i samoj sebi ličim na Batu Stojkovića u filmu «Ko to tamo peva», stalno nešto zapisujem u crnu sveščicu.

4 5 6 107 8 U povratku, brzi voz iz Zagreba za Sarajevo, kasni dobrih sat vremena. Kad konačno stigne, shvatimo da je u pitanju ništa bolji voz od onog jutros. Jedino što se ne zaustavlja na svakoj stanici (pored svake bijele tarabe), ali je zato karta skuplja.

U naš kupe ulazi žena u crnoj haljinici sa motivom cvijeća i niskom bijelih bisera oko vrata. Nakon dobar dan, dobar dan, izvuče iz zavežljaja komad tvrdog sira i zagrize ga poput jabuke. Izuje sandale i ispruži noge na sjedište ispred sebe (blokiravši nam tako izlaz iz kupea) i zahrče. Bila je noć prije na nekom zboru, opštenarodnom veselju, kako nam je rekla, pa je umorna.

Mi se preznojavamo, leđa nam se lijepe za sjedišta. U kupeu ima 100 stepeni. Otvorimo prozor, a naša saputnica si, onako instiktivno, u snu, gurne prst u uho.

Propuh killing in the Balkans since ever.

9  11 12

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2015/11/vozikanje-po-domacim-prugama/
Twitter