MINOLTA

112-2Tata je, negdje krajem sedamdesetih, u Singapuru kupio fotoaparat – Minolta Autopak 450E. Taj fotoaprat je gotovo dvadeset godina bilježio sve naše važnije životne trenutke: proslave novih godina (prigodno okićene jelke, natapirane frizure i haljine ogromnih naramenica), dodjele paketića (polupijani Djeda Mraz i uplakana djeca), prvomajske izlete (jagnje na ražnju, igranje badmintona i sjedeljka pod šatorom jer ne znam ni jedan 1. maj, a da nije padala kiša), rođendanske zabave (Vasina torta i milion djece iz komšiluka), šoping ture u Italiju i ljetovanja u Tučepima (gologuza djeca u gumenim sandalama).

Ipak, nije se slikalo bilo šta. Film od 24 snimka se štedio i dobro se vagalo da li je nešto vrijedno da se ovjekovječi ili ne (mada je moj tata znao potrošiti cijeli film samo na moje portrete sa maminim šeširom na glavi i polarnom lisicom oko vrata. Tako je valjda kad imate kćerku jedinicu).

Prije par godina bacila sam se na posao skeniranja svih tih negativa. Ne možete ni zamisliti koliki je to posao! Prebiranje po uspomenama, ne samo da oduzima vrijeme, već se pokazalo i kao prilično bolan proces. Rasplačem se kada naiđem na fotografiju na kojoj su meni dragi ljudi koji više nisu sa nama ili pustim suzu kad nas vidim sviju na okupu, srećne i nasmijane. Kažu da je prebiranje po uspomenama i evociranje starih dobrih vremena prvi znak da starimo (aj!).

Danas u vrijeme digitalne fotografije, teško je i zamisliti da smo na razvijanje filma čekali i do petnaest dana! I kad se jednom dočepate fotografija otkrijete da vam je gotovo na svakoj glava van kadra ili da je prvog dana polaska u školu vašeg djeteta objektiv bio prljav i da su shodno tome sve fotografije mutne. Najbolji primjer je moja prva fotografija. Koliko sam imala godina? Možda tek pet, ali već tad se nazirao moj umjetnički talenat. Na fotografiji je moj tata. Zapravo samo njegovo čelo i komšijina kuća u izgradnji.

110 mm film se ne proizvodi već deset i više godina, pa je naša Minolta, iako je još uvijek brižljivo čuvamo u ormaru – neupotrebljiva. Moja fotografska oprema je danas znatno “teža”. Uglavnom koristim Nikon 300s i 50 mm objektiv, mada sa sobom uvijek vučem još dva objektiva, ali najvjerniji fotoaparat, koji je baš uvijek sa mnom je onaj na mom smartphonu. I naravno, ko kaže fotografija, kaže i nekoliko hard diskova na kojima čuvam sve zabilježeno. A tek tu nema čega nema. Terabajti informacija! Fotografišem i snimam i što treba i što ne treba. Kao što to valjda svi činimo. Strah od zaboravljanja ili strah ako nešto nije zabilježeno i podjeljeno sa drugima kao da nije ni postojalo.

Znam da je ovo 1 fotka – 1 priča post, ali u prilog ovom tekstu evo još jedna fotografija zabilježena u Monument Valley u SAD tokom jednog našeg nevjerovatnog road tripa negdje 2009.

Grupa ljudi koji čekaju da zabilježe jedan te isti kliše – zalazak sunca. Gledajući kroz kadar fotoaparata, regulišući blendu i brzinu, niko zaista nije prisustvovao ovom nevjerovatnom prizoru. I sve to zbog fotografije koja je, u najboljem slučaju, završila kao desktop pozadina na računaru.

Počinjemo zaboravljati kako “bilježiti” svijet sopstvenim očima.

 

P1030479-2

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2016/06/1-fotka-1-prica-minolta/
Twitter