O ĆEVAPIMA (I SLOVENCIMA)

DSC_6930U ćevabdžinici ima mjesta tek za par stolova zastrtih nekakvom kitnjastom prostirkom nalik dekorativnoj zavjesi. Na zidu vise uokvireni isječci iz novina. «Ko ne ode kod „Muje“ na ćevape, kao da nije bio u Banjaluci» – piše na jednom. Na drugom ispod fotografije tenisera Novka Đokovića veliki naslov: «Nole u Banjaluci naručio deset s lukom!». To što se u Banjaluci jedu male, srednje i velike porcije, a ne petice i desetice je druga priča.

Prestala sam jesti meso, ali me je Z. uspio nagovoriti da odemo na ćevape. «U ćevapima ti ima najmanje mesa» – argumentovao je. Rekla sam da idem, njemu za ljubav, ali da se to kosi sa mojim principima. Mada da budem iskrena, već na samu pomisao kako će mi ćevapi pržiti vrhove prstiju dok ih budem razdvajala, krenula mi je voda na usta. Šta da vam pričam, mene su ćevapi othranili.

Baka bi me prije škole, bar jednom sedmično, vodila na doručak u Malu čaršiju u ćevabdžinicu kod neke njene kone. Poslije sam upoznala neke ljude koji su se čudom čudili otkud ćevapi za doručak. Ne znam kako kod vas, ali u mojoj familiji se za ručak isključivo jelo kašikom (da nam se kojim slučajem ne zapetelju crijeva), a za večeru neki sendvič, nešto bez veze i na brzaka. Ćevapi su se jeli za doručak. Nedjeljom, kad smo svi kod kuće, tata bi obavezno išao u mesnicu „Kod Sakiba“ po ćevape i lepinje, a mama ih je pržila u gril tavi specijalno kupljenoj baš za tu namjenu. Ali to je sve bilo nekada, dok sam još živjela sa mamom, tatom i bakom u našem dvosobnom stanu. I dok sam jela meso i nisam bistrila da li je etički ili ne jesti proizvode životinjskog porijekla (i uopšte, u nekom momentu sam krenula bistriti o svemu i svačemu. Valjda to dođe sa godinama.).

Uglavnom, Z. me je uspio nagovoriti da odemo na ćevape. Predložio je ćevabdžinicu kod „Muje“ jer tamo vodi sve goste koji dođu u Banjaluku, pa eto i mene jer mu ja sad dođem kao gost u rođenom gradu. Ali Z. neće ni da čuje da idemo kod „Muje“ koji je pored bivšeg kina Kozara, a ni do „Muje“ pored Vrbasa. Tamo je prošli put čekao pet sati da ga usluže. I tako smo nakon kratkog vijećanja otišli kod trećeg „Muje“ na Hanište. Nekada je u gradu bio samo jedan „Mujo“, a sad, izgleda ima franšize kao McDonalds.

I tako sjedimo na sećiji za jednim od četiri kitnjasto zastrta stola, samo što smo naručili, kad upada grupa Slovenaca. Njih deset ni manje ni više. Konobarica snima situaciju. Za jednim stolom sjede dva čovjeka nad praznim tanjirama i pričaju. Za drugim djevojka taman dobila srednju porciju ćevapa i nas dvoje. Prvo potjera ona dva čovjeka, pa nas premjesti za njihov sto (pored WC-a), a Slovence zgura na sećiju i sastavi im dva stola. Ja negodujem zbog lošeg tretmana, ali Z. mi kaže nemoj tako, slovenački turisti nam donose devize i onda još udari poređenje kako smo se nekada i mi tako ponašali na eksurzijama u Čehoslovačkoj.

A Slovenci izgledaju stvarno srećni. Naručuju velike porcije ćevapa sa kajmakom, kupus salate i Nektar pivo. Konobarica mijenja radio stanicu i umjesto muzike koja se do tada gotovo neprijemjetno čula zasvira neki južnjački melos. Valjda da bi atmosfera bila što autentičnija. Slovenci povikaše opa i još više se zbiše na sećiji kako bi načinili zajedničku fotografiju. Kako bi uhvatio sve prisutne i ćevape na stolu, fotograf umalo sjede na moju sindikalnu porciju*. Jedva spasih tanjir. Fotograf se onda okrenu prema nama. Hoće i on da bude na fotografiji, pa ako može neko od nas dvoje da ih slika. Z. se izvinjava, nema naočale za vid. Sad se svi gledaju u mene. Nikakva isprika mi ne pada na pamet. Nevoljko se hvatam maramice i brišem ruke, kako god uzmete, nije red ljudima umastiti fotoaparat. Oni se zahvaljuju, kažu odlična fotografija. Z. dobacuje naravno, ona je profesionalac. Jao super, kaže jedna od djevojaka iz grupe, ajde sad opet, mojim telefonom. Pet hiljada fotografija kasnije, konačno se vratim tanjiru i konstatujem da su se moji ćevapi ohladili.

Z. veselo čavrlja sa Slovencima, naravno da zna gdje je Ribnica, pa tamo je služio vojsku. Spominje se Tito, bratstvo i jedinsto i psuje EU. Naručuje se još koji Nektar. Ja jedem odrvenjene ćevape i brojim samo sebi da li je zbog njih vrijedilo prekinuti mesni post.

*dvije ploče ćevapa sa cijelom lepinjom

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2016/06/o-cevapima-i-slovencima/
Twitter