10 GODINA

carte-sejour

Do Štutgarta, u autobusu “Bakić rajzena” jedna gastarbajterka u šarenoj sintetičkoj bluzi me udavila pričom i sendvičima sa suhim mesom. Iz Štutgarta do Strazbura sam uhvatila, ako me sjećanje dobro služi, već neki voz, a onda sam iz Strazbura brzim vozom, trijumfalno, stigla u Pariz. Tek što sam napunila 25. U lažnim Miss Sixty farmerkama made in Novi Pazar, na leđima sam vukla veliki ruksak sa odjećom i knjigama koje su me pratile u novi život. Ja, Slađana Perković, stipendistkinja francuske vlade i studentica na Sorboni. Glava mi je bila kao balon.

Već prvo predavanje na fakultetu se pokazalo kao prava katastrofa. Profesor je pričao, ja sam se trudila da pratim koliko je moje tadašnje znanje francuskog dozvoljavalo, a onda su najednom profesor i svi studenti ustali i izašli iz amfiteatra Očigledno nije bio kraj predavanja, jer su ostavili svoje stvari. Pored mene je sjedila Keiko, studentica na razmjeni iz Japana. Pitala sam je šta se dešava, a ona mi je rekla nešto na japanskom ili na francuskom, ali je ja u panici ništa nisam razumjela. U pitanju je bila petnaestominutna pauza. Položiti sve ispite, napisati postdiplomski rad i na kraju dobiti diplomu svrstava se u red onih životnih dostignuća za koje mi nikada neće biti jasno kako sam ih postigla. Mada, iskreno vjerujem da su od presudne važnosti bile one šifrovane puškice u rječniku u koga sam cijele definicije i citate ispisala na francuskom koristeći ćirilično pismo.

dsc_1432-2

 Na Sorboni. U vrijeme kada sam se furala da sam Jean-Paul Sartre

 

Prvi stan u kome sam živjela imao je plafon od 3 metra i bilo ga je nemoguće zagrijati. Ali to mi tada nije bilo bitno. Bitno je bilo to što je imao kamin, istina van funkcije, ali ipak kamin, iznad koga sam stavila uramljeni poster ni manje ni više nego – Josipa Broza Tita. I stan je bio spreman za žurke. Stan je bio možda memljiv, ali savšen za te svrhe. Imala sam samo jednu komšinicu i ona je bila prilično nagluha. Mogli smo lumpovati do ranih jutarnjih časova. Nakon putovanja na Kubu, na koje sam spičkala svu stipendiju, pozvala sam pola fakulteta kako bih se izjadala o nepravednom sistemu i činjenici da je to bila jedina destinacija, pored Trinidada i Tobaga, na koju sam mogla bez vize otputovati sa mojim bh pasošem. Zagovarali smo bolji, slobodniji svijet bez granica, pili rum koji umalo da mi oduzmu u povratku na letu Madrid – Pariz i pušili cigare koje su me natjerali da kupim nakon što su me neki jako fini i ljubazni Kubanci u Santa Klari ugurali u stan u kome je sa crno-bijelog televizora deklamovao Kastro lično.

dsc_8230-2Pozvati ljude na večeru u stan u kome nema stola. Tajna balkanskog gostoprimstva.

Kako je kod nas običaj da prije i nego što napišemo CV i motivaciono pismo prvo nađemo štelu, tako sam se i ja tražeći prvi posao našla kod neke naše žene. Žena koja je živjela u ogromnom stanu u 16-om arondismanu, u najbogatijem dijelu Pariza i bila udata za nekog doktora, trebala mi je pomoći da se zaposlim. Prvo što mi je rekla kada sam se u goloj vodi pojavila na njenim vratima, nakon jurcanja po metrou na 40 stepeni bio je: «Zašto niste došli taksijem?». Prećutala sam da ja ni pod razno nemam love za taksi, jer sam odmah shvatila da bi je takvo šta moglo pretjerano šokirati. Na kraju razgovora savjetovala mi je da je u životu najbolje dobro se udati i rukom neobavezno pokazala svoju ogromnu primaću sobu ispunjenu vrijednim, starim namještajem, slikama i kojekakvim drangulijama koje su sigurno isto bile izuzetno skupe. Predložila je, ipak, da za početak počnem raditi kao sekretarica u ordinaciji njenog muža. Zahvalila sam se i ljubazno odbila posao sve sa idejom «mogu ja to i bolje».

U moru čudnih poslova naročito se izdvajaju tri mjeseca u BiH ambasadi gdje sam popila toliko kafe da se i dan danas liječim od ovisnosti od kofeina, pa onda i onaj jedan dan koji sam provela u nekoj producentskoj kući, sabirajući i oduzimajući PDV sa kafanskih računa. Za taj posao mi nikada nisu platili. Radila sam u Dioru i vodala manekene tj. neku dječurliju po salama gdje se održavaju kastinzi i doživjela da mi kažu «ako hoćete da radite ovaj posao morate se bolje našminkati. I ne, labelo u boji i maskara nisu šminka.»

dsc_1588-2Manekenka ili džedaj? Ili kako je propala moja karijera top modela

Bila sam i ataše za odnose sa javnošću. Dobila i ugovor na neodređeno, shvatila da je rad u kancelariji smrtno dosadan i da sam spremna žrtvovati privlilegiju redovne plate i sigurnog posla kako bih imala više vremena pisati i putovati. U skladu sa tom odlukom, preselila sam se u mali stan u potkrovlju. Svi kažu da da je u pitanju najromantičniji stan na svijetu, ali mene više podjeća na Aznavourovu «La Bohème».

 La bohème, la bohème/ ça voulait dire/ on est heureux/ la bohème, la bohème/ nous ne mangions qu’un jour sur deux

U međuvremenu, sam dobila i francusko državljanstvo. Službenik u prefekturi mi je stisno ruku i rekao «Dobrodošli u Republiku». «Mi Francuzi» u rečenici sam prvi put upotrijebila tek koju godinu kasnije rekavši nekim australijskim turistima koji su odbili čašu vina jer je navodno rano početi piti u podne «Mi Francuzi vino pijemo i za doručak». U francuskim dokumentima se vodima kao Sladjana, a u naletu inspiracije, kako bih popravila karmu, dodala sam si još jedno ime – Nina. Tako pri prelasku granice EU napuštam sa francuskim pasošem, a u BiH ulazim sa bosanskim. Tako u međugraničnom prostoru ostaje ta Sladjana Nina, a sa druge strane mosta pojavi se Slađana. I obratno. Putujući tamo i ovamo, zahvaljujući Centrotransovom autobusu (jednom sam u toku vožnje na nagradnoj igri povodom već nekog od prvenstva u fudbalu osvojila šešir) naučila sam kako da se kao tipični balkanski primjerak švercam u supersoničnim toaletima na njemačkim autoputevima. Nisam ponosna na to, ali kad može jedna 80-godišnja nena da se provlači ispod automata kao kakav karate kid, glupo je da ja plaćam 70 centi. Liječeći strah od letenja, popila sam i litre i litre bijelog vina na aerodromima. Putovala sam vozom, presjedala, mislim da samo još nikad nisam stopala. Ali sam zato jednom pet dana putovala u Peugeot Expertu – teretnom vozilu na kome je pisalo velikim drečavim slovima – vodoinstalter i njegov broj telefona.

dsc_5023-2Estetika 24-časovnog putovanja

 

Ali ovo nije priča o nevjerovatnoj sudbini Slađ(j)ane (Nine) Perkovi(c)ć (koja kada se sve sabere i nije toliko nevjerovatna). Ovo je priča o nedostajanju. Prva dva mjeseca nakon što sam se odselila nisam imala internet, pa sam gotovo svaki dan išla u veliku gradsku biblioteku George Pompidou u kojoj je bežični internet bio besplatan (Ne, u Parizu je dobiti šifru za wi-fi u gotovo svakom kafiću nemoguća misija). Sjela bih na pod kafeterije, stavila laptop u krilo, slušalice na uši i preko Skype-a zvala baku. Mama mi je ispričala kada sam otišla, baka je tražila da joj izradi jednu moju fotografiju kako bi je stavila na stolić pored svog kreveta, a imala je i zidni kalendar u koga je brižljivo upisivala sve moje odlaske i dolaske. Sad kad je ona otišla, ja držim njenu sliku u mojoj sobi.

Rado bih vam sad obećala da ova priča neće zaronuti u patetiku. Nažalost, ne mogu. Kada sam završila fakultet, svi moji prijatelji, među kojima je bilo najviše stranih studenata, su se vratili svojim kućama. Chloe je otišla na Kipar, Jeff u Kanadu, Muriel se sa mužem Amerom odselila u Minesotu, Fenia na svoje grčko ostrvo, a ja sam ostala. Mene su ljudi sretali u mom rodnom gradu i govorili mi «Blago tebi, tamo ti je bolje, nemoj da bi se vraćala! Ovdje nema života». Zašto ja ne mogu da se vratim mojoj kući? Jer ipak je ovo moja kuća? Ili više nije? Ili je sada moja kuća i ovdje i tamo. Narodna mudrost kaže da se ne može sjediti na dvije stolice, ali ja sam u ovih posljednjih deset godina dokazala da se zakonima prirode može prkositi. Može se živjeti na dvije adrese. Samo što to ima za posljedicu da nikada ne znate gdje vam je šta, da živite vječno u pokretu, da vam torba nikad nije raspakovana i da tako vječno na putu od jedne do druge tačke zapravo nikako i da počnete da živite.

dsc_5004-2Odlasci i dolasci. Međunarodna autobuska stanica u Parizu.

Mislim da je vrijeme da završavam ovaj tekst. Nemam namjeru provesti narednih deset godina analizirajući prethodne. Za kraj ispričaću još ovo. Neko sam vrijeme zaista živjela sa idejom da ću se vratiti. Da će se lutanje zaustaviti i da ću doći kući. U svoj dom. Ali to mjesto više ne postoji. Ja sam otišla, ali život nije stao. Stvari su se promijenile, iako kafana koju ja zovem mojom još uvijek postoji, iako je moje naselje prepoznatljivo bez obzira što su tu i tamo nikle nove zgrade i jedan centar za estetsku hirurgiju. Još uvijek predizborne plakate bacaju iz aviona i još uvijek nisu popločali prilaz mojoj zgradi pa sa prvom kišom šljapkamo po blatu. Jedan moj prijetelj kaže, sve je isto samo više ne vodaju medvjede od zgrade do zgrade da plešu. Nedostaju mi još jedino ljudi. Moji ljudi. Oni zbog kojih sam na telefon koji jedva radi instalirala Skype, Viber, WhatsApp, Line i FB Messenger.

Mislim da sam pogriješila bit ove priče. Ovo bi prvestveno trebala biti priča o prijateljstvima. Onim starim, koje smo brižljivo njegovali tokom ovih posljednjih deset godina, ali i novim. O N. koja je iz Pariza jedne večeri banula na vrata mog  banjalučkog stana kako bi mi čestitala rođendan. O D. koja se iz Londona za Tokijo leti preko Pariza kako bismo zajedno popile kafu. O I. koja me zove svaki dan iz Lyona i priča po dva sata jer ima novu pretplatu sa neograničenim brojem minuta. O S. iz Beograda koja je zahvaljujući meni postala ekspert u kupovini polovnih knjiga i prebacivanja istih na moju kućnu adresu. I o drugim dragim ljudima bez kojih bi ovih posljednjih 10 godina lutanja bili nepodnošljivi.

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2016/10/10-godina/
Twitter