DNEVNIK #1


 Petak, 4. novembar 2016 Imamo nove komšije. Na ulici, ispred ulaza u našu zgradu, njih dvoje, mladić i djevojka razapeli su šator. Ispred šatora stavili su dušek na kome preko dana leže zagrljeni, ušuškani ispod ćebeta. To im je valjda dnevni boravak. Sudar svjetova. S jedne strane, u našem naselju se svaki dan otvaraju preskupi hipsterski restorani i kafići, a sa druge ljudi žive na ulici, pod šatorima.Jedva sam dočekala da pobjegnem iz grada, makar na kratko. Od juče sam u Bretanji. Punim baterije.

Subota, 5. novembar 2016 Namjeravala sam dovršiti priču koju pišem već par mjeseci. Nisam ni upalila kompjuter. Umjesto toga, išla sam kupiti kestenje u jedno mjestašce pored Rennesa. Opština je odlučila zasaditi drveće jabuke, kruške, kestenja, lješnika, te zasade kupina, šipka… Plodovi su na raspolaganju svima. Takođe, za male novce stanovnicima se dodjeljuje opštinska zemlja na korištenje pod uslovom da se na njoj bave isključivo organskim uzgojem.  Dobra ideja za naše prostore. Samo da ne funkcionišemo po principu svačije − ničije.  

Nedjelja, 6. novembar 2016.

Ništa mi nije jasno. Hiljadu puta sam čula da se pisci povuku u neko selo kako bi napisali knjigu. Meni se ovdje ništa ne radi.

Došli su nam prijatelji i kuhali smo. Opet su me pokušavali natjerati da probam lokalni specijalitet − palačinke od heljde sa iznutricama. Bezuspješno. Kako da probam nešto čiji se smrad osjeća do Pariza. Pretjerujem, nije baš do Pariza, ali u prečniku od 100 kilometara sigurno.

Na radiju slušamo vijesti. Američki izbori za koji dan, a novinari su u nekom francuskom selu iskopali daljeg rođaka Donalda Trumpa – Roberta. «Pisao nam je nekad davno, tražio je rođake u Evropi, ali moj otac mu nikada nije odgovorio i pismo je bacio u smeće» − jada se Robert i dodaje da bi volio da Donald pobjedi. Bilo bi zanimljivo da može pričati kako mu je rod, pa makar i dalji, postao predsjednik SAD−a.

Ponedjeljak, 7. novembar 2016.

Povratak u Pariz. Ono dvoje beskućnika su i dalje pred vratima naše zgrade. Sad su dovukli i jedan kauč, a vidim imaju i sto i stolice. Sreli smo komšinicu sa prvog sprata, kaže mislila im je dati vreće za spavanje, ali se predomislila jer su navukli smeće isped zgrade.

Sjećam se prije godinu, nakon atentata, međuljudski, komšijski odnosi su postali bolji. Više se nismo samo pozdravljali u prolazu, počeli smo razgovarati. Počeli smo jedni druge zvati na piće, priskakati u pomoć. Gradonačelnik našeg arondismana nam je poslao pismo. Naše naselje je pogođeno. Moramo se držati zajedno. Mržnja ne smije pobijediti. Naravno sve je to brzo zaboravljeno. Sav elan solidarnosti i zajedništva je tek tako odlepršao. Ne znam, možda griješim. Možda sam ipak samo umorna od puta.

Utorak, 8. novembar 2016

Koga prvo ugledam kad izađem napolje? Pet do zuba naoružanih vojnika. Patroliraju, lagano šetajući mojom ulicom. Navikla sam ih viđati na turističkim mjestima ispod Ajfelovog tornja, ispred Louvra i na željezničkim stanicama. Sve je to šminka, da se ljudi osjete sigurnima. Naselju bi prije prijalo da ponekad navrati služba za održavanje čistoće.

Srijeda, 9. novembar 2016

Buđenje u 6 ujutro. Trump je novi predsjednik. Marine Le Pen na svom twitter nalogu čestita novoizabranom predsjedniku i slobodnom američkom narodu. Sljedeće godine su izbori u Francuskoj. Treba preživjeti sav taj cirkus. Prije pet godina sam bila na proslavi povodom pobjede Hollanda. Ljudi su skakali, plesali, aplaudirali. Pravo narodno veselje. Kako danas stvari stoje, ako Hollande bude kandidat za drugi mandat vjerovatno neće proći ni u drugi krug izbora.

Jutros nema naših komšija ispred zgrade. Ni traga, ni glasa. Nema ni šatora, ni kauča, ni stolica. Nema ni jednog jedinog papirića. Šta se desilo, ne znam. Ne znaju ni komšije sa prvog. Vjerovatno ih je otjerala policija.

Četvrtak 10. novembar 2016.

Kupila sam samo četvrt hljeba, ali i taj komadić košta gotovo 3 eura. Nema veze, tako jedem manje ali kvalitetnije. Brašno je organsko, i tijesto ostavljaju 48 sati da nadođe. Pekara je nadaleko poznata. Mora da je navedena i u svim turističkim vodičima. Ispred mene je par japanskih turista – fotografišu se. Poslije pekare idem u malu prodavnicu u kojoj prodaju samo organsko voće i povrće i ostalu hranu ali isključivo u rinfuzi. Cilj: zero waste. Navodno će pored kanti za reciklažu papira i stakla uskoro biti na raspolaganju i kante za organski otpad. Prije nego što se vratim kući zavirujem u prodavnice odjeće. Trebaju mi nove farmerke. Gledam jedne skrojene od konoplje (pamuk zahtjeva previše vode) i šili su ih dobro plaćeni radnici u Francuskoj. Pogledam cijenu, pa protljam oči. Kakav je ovo trocifren broj, cijena ili neka šifra artikla? Izgleda da je cijena. Mislim da ću i ove sezone nositi hlače koje su prošle godine šila djeca u Bangladešu.

_________________

*Prvi dnevnik sam počela pisati na ljetnom raspustu 1989. godine. Život je tada bio prilično jednostavan. Čitala sam Doživljaje mačka Toše, igrala se sa drugarima ispred zgrade i na putu za more izbrojala 11 tunela.

Od tada, manje ili više redovno ispisala sam sveske i sveske dnevničkih zapisa. Moji dnevnici su moja najvrijednija pokretna imovina (to se tako zove pokretna imovina, zar ne?).

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2016/11/dnevnik-4-10-11-2016/
Twitter