HODOČASNICI ARHITEKTURE

1

Jun 2013. Urednica jednog francuskog časopisa mi je telefonirala: „Sutra ideš u Marselj. Na krovu Blistavog grada, dizajner Ora Ito otvara svoj kulturni centar. Treba nam priča.“. Da li sam upućena u rad dizajnera. Naravno, to je onaj lik što dizajnira Gorenje (Velenje) šporete. A Le Corbusier? Kako da ne. Nismo još ni prekinule razgovor, a već krećem googlati. Nema šanse da priznam da mi arhitektura nije jača strana. Ide mi se u Marselj. Tamo je lijepo i toplo. Želim vidjeti Mediteran. Ko prizna, pola mu se prašta.

Grupu novinara iz Pariza, uključujući tu i mene, ljudi iz PR agencije pokupili su na željezničkoj stanici u Marselju i odvezli ravno u podnožnje Blistavog grada. Ispred nas je stajao kao veliki brod podignut na betonskim stubovima. Kakvo otkriće! Ali nije bilo vremena za razgledanje, potrpali su nas u lift i odveli direktno na terasu broda, ovaj zgrade. Ora−Ito, enfant terrible francuskog dizajna, je povodom otvaranja svog kulturnog centra trebao održati konferenciju za medije. Novinari su, kao što je to običaj, postavljali pitanja, dizajner je odgovarao (istovremeno se javljajući na telefon, pozdravljajući se sa prijateljima i upoznavajući nas sa mamom. Naravno, izluđujući sviju).

Kad je konačno protokolarni dio završen, novinari su pozvani na zakusku, a ja sam šmugnula u otkrivanje zgrade – vertikalnog sela u kome se nalazi 337 dupleks stanova povezanih hodnicima − ulicama, ali i hotel, restoran, bar, prodavnice, knjižara i izdavačka kuća. Tako slučajno upoznam Yvesa. Lik je bio više nego srećan da jednoj novinarki pokaže svoj stan. Cijena kvadratnog metra je prilično paprena, priznao mi je tokom posjete i dodao: „Skupo jeste, ali nema cijenu živjeti ovdje. Ovo nije spomenik, ovo je manifest“. Neki ljudi kupuju slike omiljenih umjetnika, neki ploče (i kasete), a neko stanove. Yves spada u ove zadnje.

I sva ova prethodna priča nije ništa nego uvod u tekst o putovanju iz Banje Luke za Pariz koje je trajalo pet dana (preko Slovenije, austrijskih Alpa, Lihtenštajna i Švajcarske (zašto jednostavno kad može komplikovano!) i tokom kojeg smo posjetili Ronchamp, mjestašce na istoku Francuske, poznato po tome što se u njemu nalazi jedno od remek dijela arhitekte – kapela Notre Dame du Haut.

Sad bih vam mogla pisati kako kapelu možete uočiti još iz daljine i kako posađena na jednom brežuljku podsjeća na džinovsku pečurku; ili kako su nam naplatili ulaz 8 eura i kako nije pomogla ni press kartica koja je obično sveti gral za besplatne karte; ili kako smo zbog kiše nekoliko dugih momenata ostali zarobljeni u crkvi sa grupom njemačkih turista koji su sebe nazivali hodočasnicima arhitekture; ili bih mogla samo poetično napisati da vas prepuštam prekrasnim fotografijama Dalibora Samca.

Ali najpametnije je, ako želite više (pouzdanih) informacija (a ja sam sigurna da želite) da skoknite na stranicu fondacije Le Corbusier http://fondationlecorbusier.fr

2 3 4 5 6 7 8 9 10

Želite još ovakih tekstova? Onda klik na moj prošlogodišnji teskt o posjeti sjedištu Francuske komunističke partije: http://prirodaidrustvo.net/2015/10/sjediste-francuske-komunisticke-partije/

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2016/11/hodocasnici-arhitekture/
Twitter