CHEZ CHARTIER

Chartier 1

I. je htjela da odemo na večeru. Ja sam predložila mali meksički restoran u kome prave najbolje sendviče sa kaktusom i avokadom na svijetu, ali je I. prevrnula očima. „Hoću nešto tipično“, rekla je. Nisam znala kakav bi to mogao biti tipični restoran, a nije da nisam isprobala restorana u Parizu.

Sa kuhanjem sam na volim−mrzim. Nekada imam volje čak i isprobavati nove recepte, a nekada (većinom) ne mogu zamisliti ni da podgrijem zaleđene lazanje samo zato jer ću poslije morati prati suđe. Kad sam u takvom raspoloženju odem kod Kineza koji u mojoj ulici drže japanski restoran i naručim jelo dana, neke ražnjiće za 7,90. Ako imam vremena odem i do armenijskog restorana u koga ne možete slučajno zalutati. Nalazi se u jednoj stambenoj zgradi i tek jedan žuti stiker na vratima na kome piše restoran i strelica na njemu koja vas upućuje da ste na dobrom putu. Dok je N. živjela u Parizu, išle smo svaki drugi dan jesti kod Pakistanaca. Njihova kuhinja ju je podsjećala na onu njene mame. Meni se od prezačinjene piletine padalo u nesvijest, ali nikad nisam imala srca da joj to kažem. Često bismo kod Kurda ručale na malim drvenim štokrlicama. Danas radije odem na pijacu Marché des enfants rouge. Tamo se oko štandova sa hranom guraju lokalci i turisti koji su prevalili pola svijeta da bi tu s nogu jeli couscous i pili čaj od mente.

„Vodim te u Chartier!“ − palo mi je odjednom na pamet. Njihov moto je tradicionalna kuhinja malih cijena. Taman što nama treba.

Prošli put sam tamo ručala sa mamom. Konobar joj je prosuo čašu crnog vina po bijeloj kožnoj tašni, izgalamivši se usput na nas što smo uopšte naručivale vino i što uopše ima nositi bijelu tašnu, ko još nosi bijelu tašnu, to je tako demode! Onda je za naš sto doveo dva velika brkata čovjeka, inžinjera iz Iraka ili Irana, koji su nam na lošem engleskom rekli: „Oh, prijateljice su izašle u grad da se provedu“. Ja sam uvrijeđeno prokomentarisala da mi je to mama. Mama je naravno bila jako srećna i rekla je da odavno nije bila u boljem restoranu.

Dok stojimo u redu ispred restorana I. postaje nestpljiva.

„Sve sami turisti. I ovi ispred i ovi iza nas“

Objašnjavam joj da u Parizu ima bar pet turista po glavi stanovnika i da ih je nemoguće izbjeći.

Kad konačno uđemo u restoran, raspoloženje nam se mijenja na bolje. Iza kružnih vrata je velika, svijetla i bučna sala natkrivena staklenim krovom. Konobari u crnim prslucima i bijelim pregačama raznose tanjire. Zveckanje escajga i kuckanje čaša sa vinom. Sve podsjeća na čekaonicu željezničke stanice sa početka XX vijeka. Šef sale nas vodi do stola na kome sjede dvije djevojke, koje upravo završavaju večeru. Dok mi čekamo da nam donesu juneće obraze i tartar odrezak, one ostavljaju bakšiš i odlaze. Konobar je presrećan. „Niko danas više ne ostavlja novac“, kaže nam.

„Sigurna sam da ovo kaže svima. Samo da se osjetimo krivim i ostavimo mu i mi bakšiš“, konstatuje I.

Une photo publiée par SABINE (@sab_mt) le

Naručile smo i bocu najeftinijeg crnog vina sa karte pića. Bez obzira na to, konobar ispred nas otvara bocu i sipa malo vina I. u čašu. Ona nema pojma o vinima. Kao uostalom ni i ja. Nas dvije smo odrasle uz Navip koga smo miješale sa coca−colom i pravile bambus.

 

I. odlično glumi. Miješa vino u čaši, njuši ga i onda ispija tek jedan gutljan.

 

„Izvrsno je“, I. klimne glavom.

 

„Ovo su posljednje flaše sa plutom“, sjetno konstatuje konobar. „Danas začepljaju boce sa plastičnim čepovima“.

 

Večeramo naše junjeće obraze i živo mljeveno meso sumnjive svježine i sve zalijevamo vinom. Alkohol ubija sve bakterije, zar ne?

 

Za kraj smo naručile kolač nalik princes krofni i tražile račun. Konobar izvlači olovku i na papirnom nadstoljnjaku računa. „Imali smo ovdje jedne juneće obraze 9,90, tartar odrezak 10… vino i kolač … 29,90.“ Podvukao je konačnu cijenu.

 

Pored nas sjeda jedan par. Portugalci su, čini mi se.

 

I. vadi novčanik i ostavlja euro, dva siće na sto. „Mogu se kladiti da će se isto žaliti i ovim ljudima da mu niko više ne ostavlja bakšiš“.

 

Smijemo se. Ja ustajem i oblačeći jaknu umalo ne oborim jednog konobara koji na ruci nosi desetak tanjira na kojima su puževi.

 

Konobar se zatetura, vikne op op, ali uspije održati ravnotežu.

 

„Bravo!“ kakva spretnost, kaže I. i doda da je sljedeći put ipak mogu voditi u moj mali meksički restoran.

 

LE BOUILLON CHARTIER
7 Rue du Faubourg Montmartre, 75009 Paris
Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2016/12/chez-chartier/
Twitter