Lice mi je crveno kao da je izgorilo, mada sunca danima gotovo nisam vidjela. Iznajmili smo bicikle (When in Rome…) i gotovo svakodnevno prelazili 20 kilometara obilazeći Kopenhagen, a svo vrijeme je uporno padala kiša i šibao nas vjetar. Da smo bar kupili kabanice ili, još bolje, otišli na ljetovanje u Makarsku. Ali u tom slučaju bih se vjerovatno žalila na paklenu vrućinu. Čovjek nikad nije zadovoljan.
Luka Putgarden u Njemačkoj. Voz ulazi na trajekt i glas sa razglasa prvo na njemačkom, pa na danskom i onda na engleskom obavještava da je u toku plovidbe zabranjeno zadržavanje u vozu. Dok se uskim stepenicama penjemo ka palubi razmišljam kako prije ovog putovanja nisam ni znala da trajekti prevoze i vozove. Putujući, čovjek svašta novo nauči (more…)
Jedna sasvim nebitna priča o (skupoj) plavoj, svilenoj košulji
Kada mi je N. prije par godina za rođendan kupila (skupu) plavu, svilenu košulju, kiselo sam joj zahvalila. Recite iskreno, u kojim prilikama čovjek može nositi (skupu) plavu, svilenu košulju?!
„Vidjećeš nosićeš je često“, rekla je N. i krenula nabrajati. „Na važnim poslovnim sastancima, prijemima, raznim svečanostima, pa čak i na sahranama“.
N. je Engleskinja i ovaj dio o sređivanju pri odlasku na sahrane sam pohranila u dosije „kulturne razlike“, a košulju u dno ormara sa ostalim krpama koje čekaju da moj društveni život doživi bolje dane.
Prvo putovanje sa mojom tada tromjesečnom kćerkom počelo je neslavno. Čim sam kročila u voz koji nas je iz kišnog Pariza trebao odvesti na obale Atlanskog okeana, napravila sam frku. Na našem sjedištu sjedio je čovjek koji je u krilu držao kavez iz koga je virio zec. «Učinite nešto! Čovjek i zec sjede na našem sjedištu», uspaničeno sam rekla kondukteru. Ali kako to već biva, čovjek sa zecom je uredno sjedio na svom sjedištu, a ja sam bila ta koja je ušla u pogrešan vagon. I ne, nije bilo u pitanju zec, već mačka. Kondukter me je gledao ispod oka. «Putujete sami sa bebom?», upitao je, razmišljajući valjda da li da pozove socijalnu službu ili da mi ipak pomogne da nađem svoje sjedište.
Banja Luka. Sjedim za stolom u kuhinji mojih roditelja. Ispred mene je malo ogledalo kupljeno još 2002. godine u velikom tržnom centru negdje u Danskoj. Šminkam se, ali mi slabo ide. Potpuno sam izašla iz štosa. Pokušavam ajlajnerom povući jednaku liniju duž oba kapka, ali linija na desnom je očigledno deblja od one na lijevom. Popravljam, ali kao rezultat dobijem da je sad ona na lijevom deblja. I tako nekoliko puta. Još koja „popravka“ i iznad očiju ću imati dvije crne masnice.
