(malo drugačiji) VODIČ KROZ PARIZ

DSC_7296

Fotografija sa naslovnice nema veze sa ostatkom teksta. Iako u američkim filmovima snimanim u Parizu, Ajfelov toranj viri iza svakog ćoška i vidi se sa svakog prozora, u ovom vodiču ga neće biti ni u tragovima. Prvi put (a vjerovatno i posljednji) popela sam se na njegov treći sprat kada me je na to, u proljeće 2006, natjerala  kuma Rada. Htjela je po svaku cijenu fotografisati Pariz iz ptičje perspektive, a onda je zaboravila izraditi film. Ali to je sad neka druga priča. Znači, u ovom vodiču nema ni tornjeva ni kula ni nekih drugih većih pariskih znamenitosti. Možda bi ovaj tekst ipak trebao nositi naslov “vodič kroz najmanji Pariz, ikada”.

P. S. Radeći na ovom tekstu shvatila sam da se ja svaki dan uglavnom vrtim u istom krugu od 200 metara.

1. Pekara – Du pain et des idées

 

Posljednji put kada sam čekala u redu za hljeb bilo je to u ljeto 1992“, pomislim svaki put kada strpljivo stojim u redu ispred pekare Du pain et des idées. I zašto svi ovdje čekaju da kupe hljeb kad u Parizu na svakom uglu ima bar jedna pekara? Otkriću vam tajnu. Većina pekara prodaje industrijske bagete pune aditiva. U pekari Du pain et des idées hljeb se mijesi od organskog brašna koje se melje u mlinu u pariskom regionu, a tijesto prije odlaska u krušnu peć nadolazi 48 sati. Kao rezultat dobije se hljeb hrskave kore i vazdušaste sredine (postoji li uopšte riječ vazdušast?) koji miriše kao da ga je u šporetu na drva upravo ispekla vaša baka (ili deka).

Zanimljiv detalj: Pekar i vlasnik prije nego što je krenuo mijesiti hljeb bavio se prodajom markiranih svilenih šalova.

 2. Street art – trg Jean Poulmarch

 

3. Galerija – Les Douches

 

Zgrada u kojoj živim sagrađena je 1830. godine. Ne, nije greška. Sagrađena je prije ravno 187 godina. Nekada su tu, u sobičcima bez kupatila i toaleta, živjeli uglavnom radnici. Danas su ti isti sobičci prepravljani i spojeni, a novim stanarima ne manjka ništa od savremenog komfora. Ne manjkaju ni paprene cijene. Kvadratni metar se kreće oko 9000 eura. (neko je sad ovdje pao u nesvjest, ako već nije kod onih 187 godina). Moj prvi komšija rijetki je primjerak prošlih vremena. Penzionisani dizaličar stanuje u nekih 8 m2 i služi se toaletom koji se nalazi na kraju zajedničkog hodnika. Osim komšije, na uglu ulice je ostao ovaj natpis – Douches. Javni tuševi u kojima je od 2006. godine smještena umjetnička galerija.

4. BIBLIOTEKA – Françoise Sagan

 

U zgradi na čijem mjestu se nalazila bolnica za leprozne, a potom i ženski zatvor, nakon opsežnih radova u maju 2015. godine otvorena je na pet spratova i na površini od 4.300 m² biblioteka ispred koje je veliko dvorište inspirisano unutrašnjim vrtovima mediteranskih samostana. Gotovo 100 000 različitih dokumenata, knjiga, DVD-ova i stripova na raspolaganju je korisnicima, kao i 50 kompjutera, 200 mjesta za opuštanje i čitanje, te 150 mjesta za rad u čitaonici. Članstvo u biblioteci je – besplatno. U biblioteci se nalazi i kutak za najmlađe članove. Zato ne treba čuditi da subotom prijepodne biblioteku okupiraju bebe. To vrijeme je rezervisano za čitanje dječijih slikovnica.

5. Knjižara – Artazart

 

Ova knjižara – galerija ima veliki broj sjajnih knjiga posvećenih fotografiji, dizajnu, umjetnosti… Kad god imam nedostatak inspiracije, manjak vitamina D ili vremana za gubljenje možete me tu naći… A to je bar jednom sedmično. Možete tu ostati i cijeli dan listati i čitati, garantujem vam da vam ni u jednom trenutku neće prići prodavačica i reći “Izvol’te, mogu li vam kako pomoći?”.

6. Restoran – El Guacamole

 

Šta?! Od nadaleko poznate francuske kuhinje, ti nas vodiš u meksički restoran! Šta?! Pa to nije ni restoran već neka zalogajnica!(Slađana, gdje si uopšte izvukla riječ zalogajnica?!)   Znam, sve znam. Mogla sam vas odvesti na primjer u Hotel du nord ili u neki bistro tipa Chez Prune, ali ako ćemo iskreno, El Guacamole je moja kantina, moja druga kuhinja. Toliko puta skoknem tamo na tacos da mi se konobarica počela obraćati na španskom. Sreća pa su kod nas emitovali one španske sapunice pa sasvim opušteno mogu progovoriti koju sve sa savršenim južnoameričkim akcentom. ¡Claro, que por supuesto que sí!

7. Bar – le Comptoir general

 

Sakriven između zgrada u dnu jednog dvorišta, Le Comptoire General je bar, restoran i prodavnica ili jednom riječju – konceptualno mjesto (to su dvije riječi, znam) smješteno u nekadašnjoj štali (nemojte se ništa čuditi, znam za jedan kulturni centar koji je smješten u nekadašnjoj mrtvačnici grada Pariza, tako da štala dođe sasvim ok). Sve je puno nevjerovanog namještaja i zanimljivih predmeta koje mjestu daju egzotični šmek. Naravno, mjesto je tako popularno da ovdje nakon 20 časova morate čekati u redu ako želite ući. Jedini način da opušteno uživate jeste da ga posjetite tokom radnog dana. Ili kao ja, subotom ujutro kada se Le Comptoire General pretvara u mini pijacu. O tome sam već pisala OVDJE pa klik na link da vidite još fotki.

8. Prodavnica Polovne Odjeće – Frivoli

Nisam neki ekspert za šoping. U ormaru imam tri crne majice dugih rukava koje vrtim od oktobra do aprila, a onda izvučem tri takve iste samo za ljeto. A moje naselje vam je puno onih malih slatkih ali preskupih dizajnerskih radnji. Na moju sreću otkrila sam butik u kojem prodaju markiranu i veoma očuvanu polovnu odjeću. Tako sam kaput koji inače košta 500 eura našla za 70. I ne, nije sramota kupovati polovnu odjeću (niti imati 3 crne majice u ormaru), manje šopinga i vremena pred ogledalom znači više čitanja i uživanja u životu. (Slađana, ovo više nije vodič nego tvoje propovjedanje minimalističkog života. OK, znam to nikog ne interesuje.)

9. Pijaca – Marche des st martin

 

10. Kanal Saint Martin

 

Čim grane prvo sunce, ljudi se načičkaju pored kanala. Pokušajte samo naći slododno mjesto! Prostiru se dekice, dovlače stolice na rasklapanje, otvaraju se boce vina, posuđuju vadičepi, čitaju knjige, gricka čips, ili sir (ipak je ovo Francuska) sunča i posmatraju turistički brodići. Ponekad na opšte narodno veselje neko pijan se stropošta u kanal pa ga moraju izvlačiti, a jednom sam prisustvovala i performasu u kome je čovjek obučen poput Isusa hodao po vodi. Voda se iz kanala prazni svakih 15 godina kako bi očistili korito kanala. Tom prilikom pored standardnog mulja, blata, isplivaju i klozetske šolje, bicikli i raznorazna čuda. Spektakl koji se ne propušta.

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/01/vodic-kroz-pariz/
Twitter