POSEBNO MJESTO ZA KNJIGE

knjige

Moj stan u Parizu nalazi se u potkrovlju zgrade sagrađene 1830. godine, u kojoj su, prije doseljenja nas hipstera i neshvaćenih umjetnika, pretežno živjeli radnici. Oni nisu imali one velike, lijepe kamine iznad kojih se drže porodične fotografije, već samo otvore u zidu u kojima se ložilo − drva i, uglavnom, ugalj.Nakon što smo se ovdje doselili, otvor u zidu pretvorili smo u mjesto za knjige. Tako vam je to sa malim stanovima, ušteda životnog prostora je bitna stavka. Zato i nemam puno knjiga. Većinom su tu one koje još čekaju da ih pročitam, posuđene u biblioteci ili one koje me svuda prate jer ih s vremena na vrijeme volim ponovo pročitati. Tu su i vodiči sa nekih prošlih putovanja, ali i oni pomoću kojih pripremam neke buduće avanture.

Većina knjiga je u Banjaluci, u stanu mojih roditelja. Na policima, u kutijama, na ormaru ili čak i u podrumu, nakon što ih je moj otac, ne pitajući za moju saglasnost, preselio. Ne mogu mu zamjeriti. Knjiga zaista ima puno. Previše. Nakupovala sam ih (kao da sutra ne postoji) nakon dolaska u Pariz. Provodila sam sate i sate između predavanja u knjižarama oko Sorbone u kojima su se mogle naći polovne knjige za samo 50 centi. Za mali novac nabavila sam sve one naslove o kojima sam dugo maštala.

Spremajući ispit na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci jedva sam našla „Antropologiju“ od Claude Levi−Straussa. Bibliotekarka mi je jedno jedino izdanje donijela, kao da je u pitanju pravi raritet, gotovo pa u rukavicama. Naravno, nisam je smjela iznijeti iz biblioteke nego sam je čitala sjedeći u čitaonici. A sad sam je tek tako našla na jednoj gomili, u džepnom izdanju, ispod „Putovanja oko svijeta za 80 dana“. Moje oduševeljenje je bilo toliko da sam kupovala i više nego što sam mogla pročitati ili što je moje tadašnje znanje francuskog dopuštalo da razumijem bilo šta napisano.

Ali da sam tu stala, sve bi bilo dobro. Desilo se i ono što zovem − druga kriza kupovanja knjiga. Prije par godina, slučajno sam naišla na sajt Kupindo gdje su ljudi prodavali komplete i komplete knjiga za smiješne pare. Morala sam ih imati sve.

Tako je Senka koja živi u Beogradu postala moj glavni diler. Ja bih joj poslala spisak knjiga koje želim kupiti, a ona bi kontaktirala prodavača i ganjala ih po Beogradu. I to je, naravno, bio najlakši dio posla. Poslije mi je sve te knjige morala donijeti u Pariz ili kod mojih roditelja.

Naravno, ni ja nisam mogla otići u Beograd a da ne donesem bar koju knjigu. Jednom sam se ispred „Vuka“ našla sa čovjekom koji mi je za 200 dinara prodao „Smrt u Veneciji“. Vani je bilo hladno, padao je snijeg, ja sam imala gripu i temperaturu 40, ali sam po svaku cijenu morala imati to izdanje. Sad se više i ne sjećam što mi je toliko bilo stalo da imam upravo tu knjigu i zašto je bilo pitanje života i smrti da se izvučem iz kreveta i odem po nju.

Sad više nisam ni sigurna gdje je ta knjiga? Možda ju je odnijela Irma kada je prošli put bila kod mene u raciji i pokupila mi sve što joj je od mojih knjiga došlo pod ruku. (Irma, nisam zapisala knjige koji si odnijela, ali vjerujem u tvoje dobre namjere i da ćeš mi ih ipak sve vratiti).

Danas sam se ipak smirila i većinu knjiga nabavljam u biblioteci, a imam pravilo da kupujem samo knjige domaćih, naših autora (ako je naš jezik, naši su i autori), tako podržavam lokalno izdavaštvo, svi znamo da mu je to prijeko potrebno. U Francuskoj gdje se proda 13 knjiga svake sekunde ili 400 miliona primjeraka godišnje, mogu preživjeti i bez mene.

Imate li vi neko posebno mjesto gdje stoje vaše knjige?

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/02/posebno-mjesto-za-knjige/
Twitter