KNJIGE VS. POSELO

Exif_JPEG_PICTURE

Nakon završene reportaže oizložbi grafita u zgradi bivše pošte u naselju Montparnasse krenula sam kući i zabasala. Našla sam se prvo u nekom parku u kojem, sigurna sam, nikada ranije nisam bila, a onda i u nekoj, meni, nepoznatoj ulici. Bez baterije na telefonu i vjernog google map prijatelja, pokušavala sam se orijentisati na stari dobri način, onako kako me je učila učiteljica još u osnovnoj školi. Međutim, utvrđivanjem sjevera i juga pomoću mahovine postaje problematično ako ste umjesto šume u po grada u kome jedva da tu i tamo vidite neko drvo.

Malo sam se tako vrtila u krug, a onda sam naišla na zgradu na kojoj je pisao – Institut des etudes slaves ili Institut za slavenske studije. Nisam se nigdje žurila, pa kad me je već put nanio ovdje zašto ne ući i unutra.

Ispred vrata biblioteke, stajala je kutija puna knjiga i iznad nje natpis − poslužite se. Pored naslova na českom i poljskom nađem i dvije knjige Ive Andrića. «Travnička hronika» i «Na Drini ćuprija», izdanja iz 1962. godine i sa posvetom: «Za uspomenu i dugo prijateljstvo Verici i Nenadu», u potpisu Vera.

Reda radi kažem djevojci koja radi u biblioteci da ću, ako nema ništa protiv, uzeti obje knjige.

„Ko vam je rekao da ih možete uzeti!?“, pita me začuđeno.

„Piše na kutiji da se slobodno možemo poslužiti“, kažem.

„Ja ipak to moram provjeriti sa šefom“, konstatuje i odlazi da nađe šefa.

Dođe mi da se glasno nasmijem. Mi, braća, Slaveni (mislim po akcentu da je djevojka Ruskinja) smo usmen narod. To što nešto tamo piše, ne pije puno vode za nas. Sve mora biti i usmeno potvrđeno.

«Možete ih slobodno uzeti», reče kada se konačno vrati.

Na prvom spratu Instituta je mala knjižara.

„Nemamo puno knjiga na jezicima bivše Jugoslavije. Samo ovu gramatiku srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika“, odmahuje glavom žena za pultom u knjižari. „To je naslov da se niko ne ljuti“.

Onda se prisjeti da u prodaji imaju još jednu „našu“ knjigu.

„Imamo i priručnik za učenje vaših jezika. Tu knjigu su nekada uglavnom kupovali Plavi šljemovi“, kaže i pruža mi priručnik iz koga je neki jadni mirotvorac pokušavao proniknuti u tajne padeža, palatalizacije i trpnog glagolskog pridjeva.

„Slabo se ko interesuje za jezike bivše Jugoslavije. Čak ni vaši sunarodnjaci u Francuskoj“, dodaje.

Malo kasnije tog istog dana, opet sasvim slučano ugledam u izlogu turističke agencije „Rada voyages“ ovaj plakat za konceptualni događaj od koncerta.

Mogla bih sad izvući neki zaključak iz svega ovoga, ali jedino još mogu napisati da život piše drame.

 

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/03/knjige-vs-poselo/
Twitter