NEMA PROBLEMA

DSC_9946-2

Banja Luka. Sjedim za stolom u kuhinji mojih roditelja. Ispred mene je malo ogledalo kupljeno još 2002. godine u velikom tržnom centru negdje u Danskoj. Šminkam se, ali mi slabo ide. Potpuno sam izašla iz štosa. Pokušavam ajlajnerom povući jednaku liniju duž oba kapka, ali linija na desnom je očigledno deblja od one na lijevom. Popravljam, ali kao rezultat dobijem da je sad ona na lijevom deblja. I tako nekoliko puta. Još koja „popravka“ i iznad očiju ću imati dvije crne masnice.


Večeras izlazim sa prijateljicama iz srednje škole i red nalaže da izgledam koliko−toliko pristojno. Djevojke u Banjaluci izgledaju kao da žive u frizersko−kozmetičkim salonima, a ja od šminke ne posjedujem ništa više od jedne jedine crne olovke za oči. Sreća tu je mamin arsenal ruževa, lakova za nokte i maskara koje obećavaju utrostručiti volumen trepavica u jednom potezu.
Skidam svu šminku i jurim napolje. Već kasnim.
Dogovorile smo sastanak u centru grada, ispred „Boske“. Prvo odemo do jednog restorana, ali nam konobar kaže da nema mjesta.
„Ali ovaj sto je prazan“
„A ne, tu sjede dvije djevojke, samo su otišle do toaleta da se fotografišu“, najozbiljnije nam kaže konobar.
U drugi kafić nismo uspjele ni kročiti.
„Imate li rezervaciju?“, pita nas lik na vratima.
Naravno da nemamo.
„Onda ništa, dođite drugi put“.
U Gospodskoj prolazi pored nas, teško nabadajući na previsokim štiklama, jedna pre−skockana djevojka.
„Njoj sigurno ne treba rezervacija“, konstatuje moja prijateljica.
Možda sam ipak trebala ostaviti one debele crne linije ajlajnera na kapcima.

***

packshot kuhanje

Ne znam kada je Banja Luka postala posh mjesto u kome vam treba rezervacija za ulazak u prčvarnice od kafića, ali tu je još uvijek onaj dobri, stari „nema problema“ sistem rada i života.
Razlog mog dolaska u Banjaluku je promocija moje zbirke priča. Naravno, ne samo da neće biti promocije, nego je pitanje da li će knjiga do mog polaska za Pariz uopšte izaći iz štampe. Čekamo drugu recenziju, lektorisanje, prelom…
„Pa to znači da knjiga neće izaći prije mog polaska!“ − ja ludim.
„Ma biće, ne brini, nema problema“, uvjerava me moj izdavač.
Na kraju se, ipak, sklope sve kockice.
„Knjiga odlazi u štampu“, javlja mi izdavač, a onda ponovo pola sata kasnije „E, knjiga ne ide u štampu, nemaju papira“.
„Pa to znači da knjiga neće izaći prije mog polaska! − ja ludim. (opet)
„Smislićemo nešto, nema problema“.
Na kraju, u pet do 12, dok pakujem posljednje stvari iz ormara, iz štamparije mi kući dovoze prvih deset primjeraka.
Eto, Slađana, što se nerviraš, vidiš da nema problema.

***

Kada kažem Banja Luka, prvenstveno mislim na Mejdan. Moji su tu, u tek sagrađenu trospratnicu, doselili 1968. godine i od tada su naši životi manje−više potpuno vezani za naše naselje, na dva koraka od Vrbasa. Nekad u šali (mada, ima tu i nešto zbilje) kažem da ja do centra nemam razloga ići osim do Opštine po rodni list.
Tu u naselju, odmah pored rijeke ima jedan kafić koji je moj banjalučki HQ. Na moje razočarenje − zatvoren je. Renoviraju ga. Nema tu ništa sporno, pa i kafići s vremena na vrijeme trebaju lifting, samo što u ovom slučaju renoviranje i nije baš samo renoviranje, već i proširenje, zastakljivanje bašte i sječa drveća u neposrednoj blizini.
Naravno da je jedan sto više bitniji od tamo nekog drveta kome je trebalo vjerovatno trideset i koja godina da naraste. Uostalom, sa drveća u kafu su uvijek upadale kojekavke bube. Drveće samo stvara probleme, a mi smo ljudi koji cijenimo nema problema filozofiju.
(EDIT POST: Prema posljednjim informacijama zasadili su novo drveće oko kafića. Ako je to istina, možda mi se vrati vjera u čovječanstvo. Naravno, tek kad sljedeci put licno izadem na teren, mocicu procijeniti I kakvo je drvece u pitanju, velicina sadnica i sl.)

***

Nedjelja. 23 časa. Za dva dana putujem nazad za Pariz. Sjedim za stolom u kuhinji mojih roditelja. Na sebi imam spavaćicu koju je baka dobila na poklon, ali joj je bila toliko užasna da je nikad nije htjela nositi. Poklonila ju je meni. Ponekad, kad se ugledam u ogledalu pomislim da izgledam kao neko ko se umotao u kakvu demode cvjetnu tapetu. Ipak, u njoj se osjećam tako udobno (it feels like home).
Već neko vrijeme na maminom telefonu igram neku igricu. Cilj je upariti loptice iste boje i tako ih eliminisati. To mi je neki vid relaksacije. Pod stresom sam. Knjiga nije gotova, a onda ima i toga da se plašim putovati avionom. Stalno mi se u glavi vrti onaj momenat pred uzletanje i svaki put osjetim kako mi noge postanu lagane.
I tada, u tišini nedjeljne noći, odjekne prvo jedan udarac, a onda i drugi i treći. Komšija u stanu ispod je izgleda krenuo renovirati stan. U nedjelju. U 23 časa. Buka traje neko vrijeme. Čekam da neko odreaguje, ali i drugi očigledno čekaju isto.
Na kraju puknem, zgrabim drvenu kuhaču i krenem lupati po radijatoru.
„Prekini lupati“, derem se i dodajem neke užasne psovke koje ovdje ne želim ponoviti. Znam da me čuje. U našoj zgradi se sve čuje. Naročito u nedjelju u 23 časa kada naselje utone u san.
Van sebe sam i sremna mu sve onako obučena u tapetu otići na vrata, ali lik je očigledno shvatio poruku i prestao je bušiti i štemati zid. Mogu ga tačno vidjeti kako ostavlja burgiju i prevrće očima. „Nema problema, što se nerviraš“.
Više ne mogu zaspati. Do tri ujutro ganjam kuglice i sve sam bolja i bolja u tome. Čak sam uspjela osvojiti i neke ekstra živote pomoću kojih mogu preći na drugi nivo.

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/04/nema-problema/
Twitter