UMIJEĆE PUTOVANJA

thumb_IMG_1363_1024-2

Prvo putovanje sa mojom tada tromjesečnom kćerkom počelo je neslavno. Čim sam kročila u voz koji nas je iz kišnog Pariza trebao odvesti na obale Atlanskog okeana, napravila sam frku. Na našem sjedištu sjedio je čovjek koji je u krilu držao kavez iz koga je virio zec. «Učinite nešto! Čovjek i zec sjede na našem sjedištu», uspaničeno sam rekla kondukteru. Ali kako to već biva, čovjek sa zecom je uredno sjedio na svom sjedištu, a ja sam bila ta koja je ušla u pogrešan vagon. I ne, nije bilo u pitanju zec, već mačka. Kondukter me je gledao ispod oka. «Putujete sami sa bebom?», upitao je, razmišljajući valjda da li da pozove socijalnu službu ili da mi ipak pomogne da nađem svoje sjedište.

Šta mi je opet trebalo da se upuštam u avanturu putovanja vozom. I to ni manje ni više nego iz Pariza za Banjaluku? Pariz-Štutgart, Štutgart – Minhen, Minhen- Vilah, Vilah-Zagreb, Zagreb- Banja Luka. Može se reći da volim komplikovati.

A mogli smo jednostavno, kao sav normalan svijet, doći do Zagreba avionom, ali uvrtila sam sebi u glavu da je bitno da kćerki prenesem ljubav prema putovanjima. Ne onim putovanjima koja su puko premještanje iz tačke A u tačku B, već pravim putovanjima. Previše samo jurcamo kroz život, a ja hoću da je naučim da uspori. Da spozna dokolicu. Neću da ima strah od gubljenja vremena.

Počinjem zvučati kao jeftini priručnik o umijeću življenja, a moja kćerka u vozu za Minhen sjedi na podu i žvače svoju patiku. Nemam snage objašnjavati joj kako je to loša ideja. Uostalom, ni sama nisam sigurna koliko sam ja prava osoba da znam razlučiti šta je to dobro, a šta nije. Žena na sjedištu ispred mene je posmatra neko vrijeme, a onda se okrene i kaže: «Sa djecom samo problemi». Ja na to samo slegnem ramenima, a ona mi nastavi pričati kako njena kćerka ima 27 godina i kako živi negdje u Americi sa nekim tamo muzičarom koji se fura na Elvisa. Sad i ja potvrdno klimam glavom. «Sa djecom samo problemi.»

U Vilahu jedva da imamo vremena uskočiti u voz za Zagreb. Posljednja etapa našeg putovanja vozom. Od Zagreba ćemo dalje autom. Ali ti posljednji kilometri su i najslađi. Voz je onaj iz bivše Juge i pun je naših radnika koji se vraćaju kući za vikend. Moja kćerka šeta od kupea do kupea i provjerava ko sve sa nama putuje. Ljudi se raduju djetetu i iz torbi izvlače bombone, grickalice, keksiće, sokiće, narandže, banane i jabuke. Do Zagreba ćemo prikupiti solidnu zalihu hrane i pića.

Naši vole pričati. Uvjerila sam se to već hiljadu puta. Možete zabiti glavu u knjigu, praviti se da spavate, ali oni će vam kad-tad uhvatiti pogled i nema vam onda pomoći. Kada putujete sa djetetom, situacija je još komplikovanija. Od onog naivnog bući-bući i štipanja za obraze brzo se potpunim strancima počne pričati svoja životna priča. Tako smo sa Zlatanom koji je iz Bosne, a radi u Austriji sve osnovne podatke izmjenili dok je voz prolazio kroz Karavanke, pa smo onda, na miru, mogli do Ljubljane da prebacimo i koju o farmaceutskim lobijima, teorijama zavjere i da se iskukamo ko nam uništi onakvu državu. Nema boljeg osjećaja nego biti ponovo kod kuće.

Ulazak voza na Glavni zagrebački kolodvor je kao u filmu. Spustili smo prozor u našem kupeu i proturili glave napolje. Lepršaju nam kose i toplo majsko sunce nas šiba po licu. Smijemo se. To je tačno onaj momenat kada se osjetite da ste živi. I nije bitno ni to što smo priljavi, umorni i neispavani (I što nam kosa izgleda užasno, kao moja na naslovnoj fotografiji)

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/05/umijece-putovanja/
Twitter