PROMOCIJA I DRUGE PATNJE

packshot kuhanje

Jedna sasvim nebitna priča o (skupoj) plavoj, svilenoj košulji

Kada mi je N. prije par godina za rođendan kupila (skupu) plavu, svilenu košulju, kiselo sam joj zahvalila. Recite iskreno, u kojim prilikama čovjek može nositi (skupu) plavu, svilenu košulju?!

„Vidjećeš nosićeš je često“, rekla je N. i krenula nabrajati. „Na važnim poslovnim sastancima, prijemima, raznim svečanostima, pa čak i na sahranama“.

N. je Engleskinja i ovaj dio o sređivanju pri odlasku na sahrane sam pohranila u dosije „kulturne razlike“, a košulju u dno ormara sa ostalim krpama koje čekaju da moj društveni život doživi bolje dane.

Košulje sam se sjetila tačno u momentu dok sam se iz Banjaluke truckala neklimatizovanim prigradskim autobusom na promociju moje prve zbirke priča. Kada je N. govorila o brojnim prilikama, vjerovatno je mislila i na promocije knjiga. Sreća pa sam na njen poklon potpuno zaboravila. Zamišljam kako stižem u Bijeljinu u sažvakanoj (skupoj) plavoj, svilenoj košilji.

Ono kako N. zamišlja promociju jedne knjige sasvim odudara od naše stvarnosti.

O prvoj promociji knjige mlade autorke (pridjev mlad se ovdje odnosi na to da je u pitanju tek prva knjiga pomenute autorke, a nikako na njene godine) i novog izdavača u Bijeljini

Više od sat čekam prigradski autobus Banja Luka – Čelinac gdje se Boris, moj izdavač (u daljem tekstu: Boris) i ja trebamo naći. Gospođa sa kesom iz koje vire peruške mladog luka mi saopštava da je grad blokiran zbog nekih protesta ili možda bi zbog maturanata. Ne zna tačno.

Kad konačno uskočim u famozni 3A za Čelinac, u njemu je tako vruće da mi se sjedište lijepi za leđa. I tad se sjetim košulje. Ali to sad nije bitno za cijelu ovu priču.

U Čelincu me čeka Boris i iako kasnimo već u startu, prilično smo optimistični (sad kad pomislim, taj isti optimizam nas je držao i u momentu kada smo odlučili pisati i objavljivati knjige). Čvrsto vjerujemo da ćemo do Bijeljine preletjeti za maksimalno tri sata (računajući naravno tu i koju pauzu za kafu, ručak i razgledanje lokalnih znamenitosti). Uostalom, Google navigacija nas je podržala u našim nerealnim idejama. Samo što svemogući i svevideći Google nije predvidio stanje naših puteva. Niti djecu koja ravno iz škole istrčavaju na put, a ni Borisa koji će od svih mogućih odabrati najduži put. Tako da nam je u jednom pravcu do Bijeljine trebalo okruglih pet sati, ali o toj patnji neki drugi put (ili nikad pošto ću je pokušati zaboraviti).

„Imam auto na plin, malo troši“, kaže Boris, pa se radujemo što nas ovo putovanje neće toliko skupo koštati. Od knjiga koje prodamo možda čak uspijemo pokriti putne troškove.

U putne troškove ne računamo, naravno, ručak. Piletinu u sosu i ćevape kod Dragice u Modriči, nakon kojih se Boris počinje oduševaljavati prirodnim ljepotama naše domovine (u suštini bile su to samo livade na kojima su pasle krave). Ne znam šta je bilo u sosu, ali ako ikad ponovo dođem u Modriču, obavezno ću naručiti isto.

U posljenjem momentu, već pred Bijeljinom, iako putujemo već nekoliko svjetlosnih godina, sjetim se da nisam našminkana. Bar malo, tek da sakrijem umor. Vadim ogledalce, koje sam maznula mami, tečni puder i crnu olovku za oči. Nemamo vremena za stajanje.

„Vozi polako“, kažem Borisu i izvlačim koliko−toliko korektnu crnu liniju duž oka.

Naravno da nemam ni jednu fotku iz prigradskog autobusa, ali evo jedna gdje dajem izjavu u fazonu "ubisto mog supruga mi je posluzilo kao inspiracija za knjigu"

Naravno da nemam ni jednu fotku iz prigradskog autobusa, ali evo jedna gdje dajem izjavu u fazonu “ubistvo mog supruga mi je poslužilo kao inspiracija za knjigu”

U kafiću „Zen“ u kome se održava promocija i nema puno ljudi, ali ja bih bila srećna da se pojavila i jedna jedina osoba. Naročito nakon što mi je Boris ispričao kako je na promociju njegove knjige u Prnjavoru došlo 0 (slovima − nula) osoba (mada, možda je izmislio tu priču, kako ne bih imala prevelika očekivanja). Prosjek ipak popravljaju tri lokalne televizije. Kamermani postavljaju kamere, pale osvjetljenje, a novinarke mi guraju mikrofon ispod nosa. Osjećam se kao portparol Ministarstva saobraćaja i komunikacija nakon što je u javnost procurila vijest da je pronevjereno tri miliona maraka za izgradnju nekakvog nadvožnjaka.

„O čemu govori vaša knjiga“, postavljaju mi prvo pitanje.

O čemu, dođavola, uopšte govori moja knjiga!? Više nisam sigurna ni kako se zovem.

„O ženama koje žele da ubiju muža“, kažem prvo što mi padne na pamet.

„Tebi ima policija da zakuca na vrata“, konstatuje Boris u autu u povratku za Banjaluku.

O tome kako je naslov moje knjige mnoge doveo u zabludu i kako je jedna starija gospođa umalo pala u nesvijest

Evo, najbolje da procitas ovaj pasus

Boris: Evo, najbolje da procitas ovaj pasus

 „Vidjela sam Slađu juče na TV−u. Ubila je muža“, kaže komšinica mom tati kada su se sreli na pijaci ispred štanda sa natpisom „Domaća trešnja“.

Nemam sreće sa medijima. Uvijek se uspaničim i kažem nešto što nisam trebala.

Pozvana sam da gostujem u jutarnjem programu RTRS−a. Predložili su mi da dođem ranije, kako bi me našminkali ali ja to glatko odbijem. Ipak, dok sjedim u 7 ujutro u studiju i čekam da nakon servisnih informacija i direknog javljanja iz hitne pomoći (tokom kojeg su nabrojali koliko je u toku noći bilo slomljenih ruku i nogu) dođe red na mene, ne mogu a da ne mislim da bi malo (više) pudera godilo mojim podočnjacima.

„Recite nam šta se to fino krčka u vašoj knjizi?“, pita me voditelj.

Neugodan momenat. Kako da u jutarnjem programu, dok ljudi ispijaju svoju prvu jutarnju kaficu kažem da se fino krčka glava jednog muža koji je puno nervirao svoju ženu.

Pokušavam da dam što pitkiji odgovor, poučena iskustvom iz Dervente. Samo dva dana ranije, Boris i ja smo, ponovo u automobilu na plin išli u Derventu na promociju. Sala u svježe renoviranoj biblioteci je bila manje−više − prazna. Tu je par Borisovih prijatelja (za koje sumnjam da ih je on potplatio kako bi došli), te par starijih gospođa iz udruženja pletilja.

„Kada je dolazila Vesna Dedić, toliko je ljudi došlo da smo morali postaviti stolice ispred biblioteke“, neko dobacuje i ja se već vidim kako pišem sljedeći roman − neki ljubić koji će se zvati „Posljednja ljubav u Parizu“ (da, znam da već postoji roman istog naslova!).

Ali na stotine ljudi ili tek desetak, show must go on. Boris i ja pričamo o knjizi («to je najbolja knjiga ikad napisana» i sl.) i onda ja napravim nepopravljivu grešku.

„Pročitaću vam odlomak iz prve priče“, kažem.

Boris me gurka nogom ispod stola. Možda to i nije najbolja ideja. Kasno. Ja sam već počela čitati. Zubalo, psovanje boga, glava, krčkanje.

Tačno vidim kako se jedna od gospođa iz publike snebiva (mada se ona u prvom redu smije. Ali može to biti i nervozni smijeh, ne znam, slabo procijenjujem ljude).

Kakva greška! Trebala sam čitati priču „Na podu“ u kojoj se jedna djevojka obezdani od količine alkohola koju je u toku večeri unijela u organizam. Ne! To ne! Možda „Novogodišnji ugođaj“? Još gore! Tu mi se glavni lik raznese bombom!

Sad kad pomislim bolje da sam ljude ostavila u uvjerenju da sam napisala knjigu recepata.

O glamuroznosti spisateljskog poziva i opet malo o onoj (skupoj) plavoj svilenoj košulji

Fotka sa promocije u BL. Ja pricam, svi pomno slusaju

Fotka sa promocije u BL. Ja pricam, svi pomno slusaju

Banja Luka i centralna promocija moje knjige. Konačno na domaćem terenu. Ne moram putovati prigradskim autobusom, ni automobilom na plin. Mislite da sam sad mogla obući onu (skupu) plavu košulju sa početka priče? Nema šanse. Zamislite samo sljedeću scenu. Stižem (naravno da kasnim, ništa novo i neobično) pred biblioteku u pet do 7 (promocija je u 7), teglim karton pun knjiga (optimistično nosim nekih stotinjak primjeraka mada kakve su šanse da prodam i deset) i grašci znoja mi cure niz lice (Kažu da ni najstarija žena u selu ne pamti ovakve vrućine u maju)

Na ulazu me dočekuje Maja, prijateljica iz srednje škole. Našminkana, skockana od glave do pete, sve sa buketom cvijeća u ruci. Ona me pogleda. Ja pogledam nju. Trepnemo.

„Pravi se da me nisi vidjela“, dobacujem joj i već grabim uz stepenice biblioteke.

Biti književnica i nije tako glamurozno zanimanje. Da je N. znala sve ovo vjerovatno mi nikada ne bi poklonila košulju. Bar ne svilenu. Prije neku pamučnu. Crnu. Da se ne vide fleke kada se na rođenoj promociji veselo razmašemo i prolijemo vino.

Ova zadnja fotka je samo da vidite moj stajling u jutarnjem programu

Ova zadnja fotka je samo da vidite moj stajling u jutarnjem programu (Slađana u pokušaju da bude smiješna)

„Kuhanje“, Imprimatur Banja Luka, 2017

Knjigu možete nabaviti u svim knjižarama Kultura u Banjaluci, Tuzli i Sarajevu. U Beopolisu u Beogradu. Ili na sajtu izdavačke kuće IMPRIMATUR

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/06/promocija-i-druge-patnje/
Twitter