ROAD TRIP: DANSKA (1.dio)

1 Luka Putgarden u Njemačkoj. Voz ulazi na trajekt i glas sa razglasa prvo na njemačkom, pa na danskom i onda na engleskom obavještava da je u toku plovidbe zabranjeno zadržavanje u vozu. Dok se uskim stepenicama penjemo ka palubi razmišljam kako prije ovog putovanja nisam ni znala da trajekti prevoze i vozove. Putujući, čovjek svašta novo nauči

2

Prije dva dana krenuli smo vozom iz Pariza. Pariz – Dortmund, Dortmund – Hamburg, Hamburg – Lubek. U Lubeku smo proveli cijeli dan šetajući starim gradom, a noć, u nevjerici, buljeći sa prozora našeg hotela na radnike koji su bušili i podizali asfalt. Gdje još ima da do tri ujutro mijenjaju jebeni asfalt! Sreća pa ledeni vjetar koji briše na palubi razbija i najmanji trag nenaspavanosti.

Plovidna Baltikom traje tek nekih pola sata i na horizontu se već nazire danska obala. Dok joj se lagano približavamo, kao pri svakom novom putovanju javlja mi se taj neki neobičan osjećaj sreće i melanholije. Imala sam 18 godina kada sam sanjala o Interrail karti u džepu, velikom ruksaku na leđima i jeftinim hostelima. Ali krstariti Evropom vozom bilo je prilično komplikovano u vrijeme kada se bez vize moglo jedino putovati do Trinidada i Tobaga i još koje egzotične ostrvske zemlje. Sad, izgleda, pokušavam nadoknaditi propušteno. Odavno više nemam pravo na popust na Interrail kartu. Teško da će me to spriječiti. Ne mogu ostati na mjestu duže od mjesec dana. Moram biti u pokretu. Stalno. Nešto se uvijek mora dešavati. To stanje svijesti sigurno ima i neko ime u psihologiji.

Vratili smo se nazad na naša sjedišta. Laganim pogledom prelazim preko našeg prtljaga. Mali balkanski poremećaj. Navodno Danci funkcionišu na povjerenje. Rugam se ja njihovom povjerenju. Dobro je, sve je tu. I kofer od 350 kilograma, i ruksak od 54 tone i ogromna kesa iz Lidla u koju smo stavili sve što nije moglo stati u već pomenuti prtljag. Jednom sam preko cijele Turske do Gruzije stigla sa malom torbom. Ali sad je drugačije. Sad putujemo sa bebom, a bebi uvijek nešto treba. Moje lične stvari i dalje stanu u onu istu malu torbu, a u ostatak sam spakovala milion bodija, pidžama i majica za svako godišnje doba. I naravno kesu punu igračaka – autića, knjiga, zvečaka i lopti. Naravno, bebi su igračke dosadile u prvih petnaest minuta putovanja. Radije šeta po vozu ili se valja po podu, a u momentima opšte euforije otme teglicu sa hranom i umrlja se organskim špinatom od glave do pete. Kunem se da ću je sledeći put povesti na putovanje kad bude imala osamnaest godina.

Ponijela sam knjigu «Osjećaj gospođice Smile za snijeg» danskog pisca Petera Hega (Peter Høeg). Prije putovanja shvatila sam da uglavnom slabo poznajem skandinavske pisce, osim možda norvežanina Erlend Loe. Ali kako trenutno stoje stvari, opušteno čitanje u vozu je nemoguća misija.

(nastaviće se)

3

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/09/road-trip-danska-1dio/
Twitter