ROAD TRIP: DANSKA (2. dio)

 4 Lice mi je crveno kao da je izgorilo, mada sunca danima gotovo nisam vidjela. Iznajmili smo bicikle (When in Rome…) i gotovo svakodnevno prelazili 20 kilometara obilazeći Kopenhagen, a svo vrijeme je uporno padala kiša i šibao nas vjetar. Da smo bar kupili kabanice ili, još bolje, otišli na ljetovanje u Makarsku. Ali u tom slučaju bih se vjerovatno žalila na paklenu vrućinu. Čovjek nikad nije zadovoljan.

6 Ipak, od ležanja na plaži više se volim igrati turiste na bicklu i voziti gradom po nevjerovatno dobro osmišljenim biciklističkim stazama, potpuno odvojenim od automobila i pješaka. Nevjerovatan je osjećaj biti dio prave biciklističke saobraćajne gužve i sljediti ponekad potpuno suluda pravila tipa: kad skrećeš lijevo prvo treba skrenuti desno. Vjerovatno smo u toku samo jednog dana prekršili bar nekoliko stotina saobraćajnih pravila. Stavite to na račun našeg nepoznavanja biciklističke kulture.

9

10 13

16 Biciklima smo, zaustavivši se samo na trenutak protutnjali lukom Nyhavn čije šarene fasade zgrada izgledaju kao turistička razglednica grada. U letu smo se fotografisali sa Malom sirenom I potom se odvezli u Christianiu na ručak, na vegetarijanske lazanje (znam da tamo niko ne ide zbog lazanja, ali časna pionirska riječ, samo smo ručali). Do nevjerovatnog zdanja crkve Grundtvig smo jedva došli vozeći uzbrdo i proklinjući onoga ko nam je rekao da je Kopenhagen ravan kao tepsija, a poslije toga smo opušteno krstarili po Assistens Kierkgard, groblju u kome su sahranjeni Kirkegor i Anderseni, ali i izvjesni Ali Hassniani (Hawar) – kurdish poet and writer – kako mu piše na nadgrobnoj ploči. Groblja u Danskoj vam prije dođu kao parkovi u kojima ljudi piknikuju, džogiraju, voze bicikle i u kojima su grobovi tek jednostavne ploče sa imenom pokojnika i datumom rođenja i smrti. Nema tu mjesta nekim naročitim dodacima i ukrasima. Tako grob kurdskog pisca i pjesnika, sa sve njegovim likom iznad koga su uklesani sunce i planine (njegove rodne zemlje?) na mermernu ploču, dođe kao iznimka. U Botaničkoj bašti se krijemo od kiše dok nas revnosti službenik ne istjera jer je vrijeme fajrontu. Onda se vozimo po Latinskoj četvrti i kad konačno prestane kiša sjedimo u parku ispred dvorca Rosenborg i jedemo peciva iz Lidla. Za njih još jedino imamo novca nakon što smo dan prije posjetili Tivoli, luna parku u sred Kopenhagena. Ne sjećam se ni koliko smo platili ulaz. Znam samo da mi se u trenutku zavrtilo u glavi i da sam umalo pala u nesvjest kada sam čula da se sve vožnje ekstra doplaćuju. Ipak bilo je fino gledati druge kako se zabavljaju dok sam vikala: «Šta!? Pet eura za kafu u plastičnoj čaši! Nema šanse! Koliko za šećernu vatu? Jeste vi normalni! Pa to je samo obojeni šećer!». I onda voziti ulicama kojih nema u turističkim vodičima i provoditi vrijeme u naselju Norrebro na nevjerovatnim dječijim igralištima (čijih fotografija nemam jer sam slomila telefon i sa njim bespovratno izgubila sve fotografije).

14

5

8 7

Povlačim riječ, sa djecom je sjajno putovati. Zahvaljujući bebi, lako počinjemo priču sa drugim roditeljima. Upoznajemo domoroce – ljude koje zapravo žive u Kopenhagenu. Osjećamo se bar malo, bar prividno, manje turisti.

(nastaviće se)

 

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/09/road-trip-danska-2-dio/
Twitter