ROAD TRIP: DANSKA (5. dio)

1

Iz Kopenhagena sam u samo jednom postu otputovala do pješčanih plaža na krajnjem sjeveru Jilanda. Ni riječi o dvije sedmice koje smo proveli u priobalskom gradiću na ostrvu Fin. Tek tako preskočim najznačajniji dio našeg putovanja Danskom! Nije za mene blogovanje, još manje njegova promocija na društvenim mrežama. Da sam se rodila koje desetljeće ranije vjerovatno bih se lakše i bolje ostvarila kao novinarka u internom listu neke društvene zadruge.

Mislim da vam nisam ni rekla da nije prvi put da sam u Danskoj. Već treći ili četvrti put pohodim ovu skandinavsku državu. Zahvaljujući ratu dio moje porodice živi tu više od 20 godina (crni humor). Prvi put sam im bila u posjeti još 2002. godine. Nekoliko godina, prije toga, mami i meni je odbijen zahtjev za vizu, nakon što su nam u ambasadi u Sarajevu uredno uzeli sve dokumente i 100 maraka na ime troškova (još im to nisam oprostila), ali nas dvije smo zato 2002. nakon uvođenja Šengena skovale pakleni plan. Nabavile smo garantno pismo od žene ujninog rođaka iz Njemačke i sa njemačkom vizom u pasošu sjele u prvi autobus za Dansku. U trenutku kada smo prešle granicu između Njemačke i Danske pljesnule smo se rukom o ruku kao da smo košarkaški saigrači, a ne majka i ćerka koje samo žele otići u goste i probati danske božićne kolače (od kojih smo se čaki otrovale i jedva preživjele, ali to je sad neka druga priča).
U Danskoj, čim smo iskočile iz autobusa nakon 27 sati putovanja (autobus se pokvario negdje na auto-putu u Njemačkoj i jedva smo preživjel, ali i to je sad neka druga priča) dočekao nas je vjetar, zima i užasna monotonija malog priobalskog gradića. Smrznute, šetale smo obalom, dosađivale se i fotografisale sve živo što smo stigle. od galeba u letu do danske zastave na jarbolu, a kasnije, kad smo se vratile kući, davili smo tim fotografijama, prijatelje i poznanike (bilo je to prije Facebooka i morale smo se nalaziti sa tim istim ljudima po zadimljenim kafanama i turati im albume ispod nosa. A da, bilo je to i vrijeme prije digitalih fotoaparata i pametnih telefona..

Mislim da od tog boravka jedino nemam fotografije sa dočeka nove godine. I to sasvim opravdano! Neke stvari je najbolje zaboraviti. Ispričaću vam jedino ovo – sa proslave sam se kući mog brata od ujaka vratila u 7 ujutro. Odmah sam se srušila na kauč u dnevnom boravku i zaspala, ali u neko doba skočila sam sa tog istog kauča i u snu počela vikati. Šta sam vikala, nikada neću saznati, jer me bratova žena – Dankinja - ništa nije razumjela. Možda je i to bio jedan od razloga zašto se jadna žena potpuno izbezumila.

Jednu veče bili smo pozvani na večeru kod nekih prijatelja moga brata i on je u kesu spakovao dvije boce vina. I nije to bila milošta kako sam ja naivno mislila, već piće koje smo mi te večeri pili. Ništa mi nije bilo jasno. Kako misliš nosimo naše piće? Kakvi su to uopšte domaćini kada vas ne izlude tjerajući vas da popijete sav prošlogodišnji, već pljesniv, sok od ruže ili rakiju koja je još jedino dobra za obloge?!

Petnaest godina kasnije, ne samo da mi ne smeta da nosim svoje piće (znate li vi koliko tamo alkohol košta!) već smatram da Danci i nisu tako loši domaćini. Ako ništa bar nećete ostati gladni. Na večeri (koja kod Danaca počinje u 6, pa se kod nas može nazvati i užinom) žderaćete frikadele, njihovu verziju šnicli koje plivaju u nekoj vrsti bešamel sosa sa graškom. Čudno zvuči, ali ni malo nije loše.

A mogu vam reći i da sad iskreno volim monotoni život priobalskog gradića koja mi se iz današnje perspektive prije čini kao – normalan život. Jedne večeri smo zastali ispred jedne kuće i neko vrijeme (prilično dugo) posmatrali porodicu koja je u ugodnom ambijentu dnevnog boravka za trpezarijskim stolom iznad koga je visio fino dizajniran luster - večerala. Scena kao iz nekog Ikeinog kataloga. Gotovo da smo im pošli bacati kikiriki kada smo shvatili da bi neko mogao pogrešno protumačiti naše ponašanje i pozvati policiju! Jedina stvar koju bismo u policijskoj stanici mogli reći u našu odbranu jeste ako već žele toliko sačuvati privatnost svog doma, neka kupe zavjese!

8

Kutak za djecu u crkvi

2 2a 3 4 5 6 7 9 10 11 12

DSC_0887 DSC_0902

Fotofrafije: Dalibor Samac

Facebook
Google+
http://prirodaidrustvo.net/2017/10/road-trip-danska-5-dio/
Twitter