O RAZBIJENOM EKRANU

DSC_2155Prvo mi se razbio telefon. Nespretno mi je iskliznuo iz ruke i tresnuo o beton. Na odmoru u Bretanji, u mjestašcu na kraju svijeta, morala sam otići do tržnog centra u sklopu koga je radila jedina prodavnica u kojoj su vršili sitne propravke telefona. Čovjek je nezainteresovano prevrtao telefon u rukama. „Archos“, rekao je podigavši obrve. Ne, ne može ga popraviti, nemaju djelova za tu marku. Ali ako hoću mogu sama naručiti novi ekran iz Kine, ali sve to će me koštati daleko više nego da kupim novi telefon.

„Zašto jednostavno ne kupite novi telefon“, rekao mi je.

Nisam željela novi telefon i izašla sam iz radnje odlučna da od sada koristim jedino moju prastaru Nokiu. Dole potrošačko društvo! Dole zatupljivanju pametnim telefonima!

Narednih dana da bih se konektovala na internet morala sam sjesti za stari, prašnjavi kompjuter u potkrovlju i čekati nekoliko svjetlosnih godina da otvori bilo koju stranicu. Osjećala sam se kao u vrijeme dial−up konekcije. Sve je to bilo toliko mučno, da me je prošla volja da čačkam po tuđim životima na FB.

I onda se desilo što se desilo. U rekordnom vremenu sam pročitala roman od dobrih 700 stranica, naškrabala sam nekoliko stranica za dječju knjigu o kojoj već dugo razmišljam i nalakirala nokte u neku smješnu florescentnu ljetnu boju. Odjednom sam imala viška vremena.

xxx

Na jednoj od kuća u mjestašcu na kraju svijeta bio je okačen natpis: „Sve u kući je na prodaju! Velika raspordaja!“ Grupa ljudi je stajala u sada već sasvim razrovanom travnjaku oko kuće i pregledala alate za baštovansto i razmotavala crijeva za navodnjavanje, dok su drugi iz kuće, čija su vrata bila širom otvorena, iznosili mikrovalnu peć, usisvač, luster, pa čak i masivni, drveni radni sto.

Unutra, pod je bio potpuno blatnjav. Ljudi su u spavaćoj sobi razvlačili posteljinu i zagledali debele, pernate jastuke. U dnevnom boravku su prevrtali knjige i skidali goblene sa zida. U kuhinji je nekoliko žena razgledalo escajg, sudne krpe i jedna je sa žaljenjem konstatovala da je predivna porcelanska činija za supu malo okrnjena. Novi vlasnik kuće koji je na frižider lijepio papir na kome je pisalo „prodato“ bacio je pogled na porculansku činiju i rekao: „Daću vam je za pola eura, sve mora otići danas!“. Onda se naslonio na još očigledno neprodat trpezarijski sto i krenuo pričati kako je kupio kuću sa kojom su u kompletu došle, eto, i sve stvari od prethodnog vlasnika, koji je valjda umro u nekom stračkom domu i kako se, eto, sad on mora sa njima zamajavati.

„Sutra kreću radovi! Zid između kuhinje i dnevnog boravka ćemo probiti, a moramo promijeniti i ove smješne tapete, staromodne su, okrećićemo sve u bijelo, to će značajno otvoriti dnevni boravak. Naravno, i brodski pod ćemo zamjeniti. Biće to divno skockana kućica.“, rekao je zadovoljno.

Uhvatila me je užasna tuga. Neko je proveo život lijepeći te smiješne, staromodne tapete, vjerovatno se nervirajući, jer se na par mjesta ruže očigledno nisu baš najbolje uklopile, kačeći na frižider glupe magnete koje su mu donosili sa putovanja i neopisivo dugo i često glancajući brodski pod, brišući prašinu i perući prozore, a onda je tek tako umro i u kuću su mu se natrpali nepoznati ljudi i unijeli blato sve do plafona, prevćući i raznoseći usput sve. „Ne možeš misliti o tome, ne možeš tako živjeti“, rekao je D.

Ali ja jedino tako i mogu živjeti, ako ne ramišljam o smrti, ne bih znala ni kako živjeti. Kažem vam kad nemate telefon, imate puno slobodnog vremena, a kad imate puno slobodnog vremena počnete misliti o svemu i svačemu.

xxx

Kad kažem o svemu i svačemu, onda stvarno mislim o svemu i svačemu. Vratili smo se u Pariz i ja sam neko vrijeme posmatrala svoju tek raspakovanu torbu koju sam za koji dan ponovo trebala spakovati. Spremala sam se za Banjaluku i Beograd, a već smo krenuli gledali i karte za Barselonu. Zašto imam potrebu stalno biti u pokretu, stalno putovati? Ništa stalno, sve je privremeno. Nigdje ne ostajem dovoljno dugo da bih kupila nove zavjese, tepih, šoljice za kafu. Nigdje da okačim naše fotografije na zid, da sve knjige koje imam objedinim u jednu biblioteku. Teško je objasniti zašto je to tako, ali mislim da se užasavam i na samu pomisao da ću doći negdje i reći: „Ok, to je to, to je sad moj život. Ovdje ću sad ostati dok ne dođu ljudi da unesu blato i razvuku i raznesu sve“.

„Ne možeš tako razmišljati“ rekao je D i kupio mi novi telefon.

Provela sam dva dana parametrirajući ga i instalirajući sve moguće aplikacije. Društvene mreže i one pomoću kojih besplatno razgovaram sa mojima, aplikaciju preko koje kupujem karte za voz, jednu koja mi kaže da li će danas padati kiša, jednu koja mjeri broj koraka kada hodam, mada još ne znam kako tačno radi. Ne znam kako sam toliko dugo izdržala bez telefona. Treba mi telefon. Uostalom moram više biti prisutna na društvenim mrežama, trebam reklamirati knjigu. Obećala sam to izdavaču.

Nekoliko sati sam odsutno listala slike na Instagramu i provlačila kroz filtere jedan selfie koji na kraju nisam ni objavila. Ima nešto jezivo u objavljivanju slika svog lika koje smo sami uslikali. Ne znam šta, jer sam prestala razmišljati o svemu i svačemu i dala sam se na posao lajkanja slika bebica i kućnih ljubimaca. Na trenutak više nisam bila tužna.

Fotografija by Dalibor Samac