PARIZ – BARSELONA – ANDALUZIJA

1

1. Prije svakog putovanja uhvati me melanholija. Ljeti na sjever, zimi na jug. To mi je životna filozofija, ali koji dan prije polaska u Andaluziju, nisam imala želje ni da se spakujem. Nije mi se išlo nigdje. Najmanje u Andaluziju. Hoću snijeg. D. mi je rekao da snijega ima i na Sierra Nevadi, ali bolila me je briga za snijegom Sierra Nevade. Jednostavno, nisam željela ići nigdje. Apsolutno nigdje. Sada, par dana prije povratka kući mi nije jasno zašto sam htjela ostati u Parizu. Ne želim napustiti Andaluziju i proljeće i vratiti se tamo gdje se živi između dva pljuska. Oči pune svjetlosti, sunca, plavog neba, bijelih sela, pješčanih plaža, palmi, i maslina. Opet tonem u melanholiju. To je već moje redovno stanje koje me napušta samo dok putujem. Dok sam u vozu i kada sam dovoljno umorna da ne mogu razmišljati. Tada sam još jedino sposobna posmatrati pejzaže koji mi defiluju pred očima.

IMG_0917 (1)

2. Na željezničkoj stanici Gare de Lyon u Parizu jedna starija žena ispraća sina. Prije nego što je ovaj uskočio u voz, predaje mu mali smotuljak upakovan u crveni, sjajni papir sa koga veselo maše Snješko Bijelić. „Tvoj poklon na Božić“, kaže majka. „Da ga otvorim!“, radosno će sin, koji je pošteno zagazio u šestu deceniju. „A to nikako! Možeš ga otvoriti tek na Božić“, kaže mu i on poput razočaranog dječaćića gura poklon u svoju putnu torbu. Dugo nakon toga, pitam se da li je čovjek poslušao majku i strpljivo čekao još cijelu sedmicu do Božica ili je još dok se voz lagano kretao iz stanice raščerupao ukrasni papir? I šta mu je mogla pokloniti? Šta majke poklanjaju pedestogodišnjim sinovima? Čarape? Vunene kape? Možda svileni šal za svečane prilike? Vrijeme nikad tako ne uspori kao kad dugo putujete vozom, pa možete razmišljati o svemu i svačemu.

IMG_1238 (2)

3. Prva stanica − Barselona. Katalonci glasaju na prijevremenim parlamentarnim izborima. Ljudi na grudima nose zakačene žute trake, na prozorima su obješene zastave Katalonije i transparenti na kojima piše „Si“, a na zidovima grafiti „Vota Libertad“.

Čitam Orvelovu knjigu „Kataloniji u čast“ na telefonu. Skinula sam je sa interenta. Mrzim to raditi, krasti knjige, ali nije je bilo u mojoj biblioteci, a kada sam je našla u suvenir šopu bolnice Sant Pau, koštala je 15 eura i priznajem da sam se uškrtila. Nadam se da Orvelu ne bi bilo krivo. Uostalom, dovoljna kazna za krađu knjige je to što to žmirkam i mučim se razaznavajući slova na premalenom ekranu.

„Tih dana u Barseloni jedva da je bilo kakvih borbi s bikovima. Iz nekog razloga, svi su najbolji matadori bili fašisti“

20171226_123010

4. Prošlo je 11 sati naveče. U želji da napišem nešto, sišla sam u bar hotela i naručila piće. Uopšte se ne mogu skoncentrisati. Nekakvo užasno petogodišnje derište igra pikado i kad promaši metu, a to je svaki put, počne se cerekati. Sjajno se zabavlja. Kao i njegovi roditelji dok jedu masline, piju pivo i nazdravljaju mu za svaki promašaj. Zašto već jednom ne ide spavati! U Francuskoj jedva da tu i tamo možete vidjeti dijete poslije 8 navače. Večera, pranje zuba i u krevet! U Španiji, su očigledno drugačiji običaji.

Jutros smo stigli u Malagu. U našem vagonu su bili sve sami engleski penzioneri. Jedna žena je svo vrijeme glasno hrkala, trzala se iz sna, ponovo tonula u san i tako u krug. Vjerovatno su svi oni išli svojim kućama na samoj obali koje su pokupovali za neke male pare. Mogla sam ih vidjeti kako šetaju selima koje je napustilo lokalno stanovništvo u potrazi za poslom i boljim životom, ali i zato jer si više nije moglo priuštiti kupovinu kuća nakon što su upravo zbog pridošlica cijene nekretnina otišle u nebo. Zlurado sam se pitala šta li će biti sa tim istim penzionerima nakon Brexita? Hoće li moći nastaviti tako zimovati na jugu Evrope? Kažem vam kad putujete šest i više sati vozom onda imate vremena razmišljati o svemu i svačemu.

IMG_1001

5. U Gibraltaru sam na sniženju kupila plišanog majmuna kome na majici ispod zastave Evropske Unije piše − Gibraltar. „To vam je zbog Brexita, sad ih naručujemo bez zastave“, kaže prodavač na engleskom sa jakim španskim akcentom. I on je vjerovatno jedan od onih Španaca koji putuju svaki dan u Gibraltar zbog posla. „Njima Gibraltar dođe kao nama Njemačka“, zaključuje D. U Rondi posjećujemo kameni most koji se izdiže iz provalije i povezuje dvije obale i čiji je neimar poginuo tako što su ga u košari spuštali u ponor kako bi provjerio neko napuknuće. Zaduvao je vjetar, odnio mu šešir i on je napravio sasvim glup potez pokušavši ga uhvatiti i ispao iz košare. Ronda je ujedno i mjesto koje je u posjetio u jednom momentu svog života i Hemingvej i kome su tu čak podigli i spomenik. U Andaluziji se, ipak, bolje držati sela u koje nije dolazio Hemingvej. Tako jedino nećete rizikovati da vam neko izbije oko selfie štapom ili da vas, na primjer, na samom pješačkom prelazu, pregazi turistički autobus.

IMG_0931 (1)

6. U Barseloni uglavnom provodim vrijeme sunčajući se na terasi stana u kome boravimo. Ranije sam posjetila sve Gaudijeve kuće, crkve i parkove. Moj životni prioritet je dobiti dovoljnu dozu vitamina D prije polaska u Pariz. Uopšte mi se nikuda ne izlazi. Na ulici prodavači plinskih boca udaraju krvnički u njih i tako nekoliko puta dnevno. Od buke koju prave mi zuji u ušima. A onda na prvom spratu zgrade živi jedna starija žena. Mislim da se zove Pakita. Kada me sretne na stubištu, a to je svaki put kada idem ili se vraćam negdje, uhvati mi naširoko i nadugačko nešto objašnjavati. Moj španski i nije tako sjajan (katalonski mi je tek na klimavim nogama), pola je ne razumijem, pa samo klimam glavom i vičem si, si. Svaka zgrada ima svoju komšinicu koja viri kroz prozor, krijući se iza zavjese i samo vreba kada ćete naići pa vas dočeka na stubištu.

IMG_4498

7. Novogodišnja odluka: Preseliti se u Andaluziju. Infiltrirati se među engleske penzionere. Kako je nezaposlenost u Andaluziji preko 30 posto, živjeti od zraka i sunca (fotosinteza).

20171223_161847