ON THE ROAD

ROAD TRIP: DANSKA (3. dio)

DSC_0730

Žena koja nam je iznajmila stan ima vjerovatno više od 70 godina, ali njen stan je jednostavno i moderno namješten. Nema tu mjesta staroj masivnoj komodi punoj ručnog rada, debelim tepisima i staromodnoj drvenoj visećoj kuhinji. Sve je bijelo, jednostavno i funkcionalno. Na jednom zidu su police pune knjiga, ispod stolića u dnevnom boravku časopisi o dizajnu. Jedino što odaje njene godine su stare, pomalo demode mokasinke u hodniku.

(more…)

ROAD TRIP: DANSKA (2. dio)

 4 Lice mi je crveno kao da je izgorilo, mada sunca danima gotovo nisam vidjela. Iznajmili smo bicikle (When in Rome…) i gotovo svakodnevno prelazili 20 kilometara obilazeći Kopenhagen, a svo vrijeme je uporno padala kiša i šibao nas vjetar. Da smo bar kupili kabanice ili, još bolje, otišli na ljetovanje u Makarsku. Ali u tom slučaju bih se vjerovatno žalila na paklenu vrućinu. Čovjek nikad nije zadovoljan.

(more…)

ROAD TRIP: DANSKA (1.dio)

1 Luka Putgarden u Njemačkoj. Voz ulazi na trajekt i glas sa razglasa prvo na njemačkom, pa na danskom i onda na engleskom obavještava da je u toku plovidbe zabranjeno zadržavanje u vozu. Dok se uskim stepenicama penjemo ka palubi razmišljam kako prije ovog putovanja nisam ni znala da trajekti prevoze i vozove. Putujući, čovjek svašta novo nauči (more…)

PROMOCIJA I DRUGE PATNJE

packshot kuhanje

Jedna sasvim nebitna priča o (skupoj) plavoj, svilenoj košulji

Kada mi je N. prije par godina za rođendan kupila (skupu) plavu, svilenu košulju, kiselo sam joj zahvalila. Recite iskreno, u kojim prilikama čovjek može nositi (skupu) plavu, svilenu košulju?!

„Vidjećeš nosićeš je često“, rekla je N. i krenula nabrajati. „Na važnim poslovnim sastancima, prijemima, raznim svečanostima, pa čak i na sahranama“.

N. je Engleskinja i ovaj dio o sređivanju pri odlasku na sahrane sam pohranila u dosije „kulturne razlike“, a košulju u dno ormara sa ostalim krpama koje čekaju da moj društveni život doživi bolje dane.

(more…)

UMIJEĆE PUTOVANJA

thumb_IMG_1363_1024-2

Prvo putovanje sa mojom tada tromjesečnom kćerkom počelo je neslavno. Čim sam kročila u voz koji nas je iz kišnog Pariza trebao odvesti na obale Atlanskog okeana, napravila sam frku. Na našem sjedištu sjedio je čovjek koji je u krilu držao kavez iz koga je virio zec. «Učinite nešto! Čovjek i zec sjede na našem sjedištu», uspaničeno sam rekla kondukteru. Ali kako to već biva, čovjek sa zecom je uredno sjedio na svom sjedištu, a ja sam bila ta koja je ušla u pogrešan vagon. I ne, nije bilo u pitanju zec, već mačka. Kondukter me je gledao ispod oka. «Putujete sami sa bebom?», upitao je, razmišljajući valjda da li da pozove socijalnu službu ili da mi ipak pomogne da nađem svoje sjedište.

(more…)